Newsletter

captcha 

 Vatromet kod Pejačevićevih

nasice 01Nevjerojatno, koliko strasti može zapaliti otkrivanje, biranje, pripremanje i snimanje nekog jela. A u suradnji sa Zavičajnim muzejem Našice, smještenim u dvorcu plemenitih Pejačevića, iskre su frcale jedna za drugom, ostavljajući nas nespremne i bez daha, zadivljene i otvorenih usta, baš poput dobro pripremljenog vatrometa.

Naša je muzejuloncovska osjetila do erupcije uzburkala već sama činjenica da pred sobom imamo rukopisno blago koje svjedoči što je ljubljena supruga bana Teodora Pejačevića, grofica Lila, dogovarala svakodnevno za objede s glavnom kuharicom. A tek nakana Rozalije, jedne od brojnih sluškinja dvorca, koja je željna znanja i svjesna vrijednosti poznavanja dobrih gospodskih recepata, dio te riznice zapisala od Liline kuharice tijekom svog rada kod Pejačevićevih! Pa onda zatvaranje kruga - kada su Rozalijini potomci ta duga, sigurna slova puna ukradene slasti, preko Osijeka i Zagreba, iako u kopiranoj verziji, nakon gotovo stotinu godina predali našim našičkim muzealkama! Jer one godinama, na čelu sa Silvijom Lučevnjak, kustosicom i ravnateljicom muzeja, muzejskom predanošću i mukotrpnom dosljednošću sakupljaju ostavštinu Pejačevićevih razbacanu i nestalu poslije Drugog svjetskog rata.

nasice 02O, ne, nisu svi bili kao naša Rozalija. Jedva da i filmskom imaginacijom možemo zamisliti havariju ljudi povampirenih anarhijom oslobođenom ratom, kako pljačkaju dvorac svojih gospodara kojima su donedavno služili. Silvija nam zdvojno pokazuje blijede ostatke nekoć raskošnog suđa i čudom sačuvane dijelove lovačke sobe. Upravo je ona zajedno s kolegicom dr. sc. Jasminkom Najcer Sabljak i Muzejem likovnih umjetnosti u Osijeku, u okviru izložbe Likovna baština obitelji Pejačević sakupila, temeljito istražila i organizirala restauraciju brojnih likovnih dijela kojima se nekada dičio dvorac. 

Pavlinske kriške, uršulinski pereci, redovnički, pa biskupski kruh i samostanske ploške, samo površnim prelistavanjem Rozalijine kuharice potvrđuju sustolnu bliskost hrvatske aristokracije i klera, dok francuske piškote, štajerski rezanci, bosanska torta, virnbernski poljupci, ruska pita, lincer torta, indijanski i ciganski kolači, otkrivaju kozmopolitsku otvorenost naših Pejačevića. Širenje srednjoeuropske gozbene mode išlera, bernpracna, muškacona i buhtla, imamo zahvaliti znatiželjnoj Rozaliji koja je kao i mnoge druge sluškinje raznosila recepte svojih gospodara do nižih društvenih slojeva. A opet domaći medenjaci, prova od kukuruznog brašna, fanjki, bazlamača, paprenjaci, supita od grisa, salenjaci i pekmeski, svjedoče nam o jednostavnosti plemićke obitelji Pejačević, koja u svojoj veličini, nikada nije gubila kontakt s izvorištem.

Ovi hrvatski plemići, koji su se putovima trgovačkih veza čuvene Dubrovačke republike u 14. stoljeću nastanili u Bugarskoj, nošeni vihorom sukoba s velikašima tadašnjeg jugoistočnog dijela srednjovjekovne hrvatske države, ispisali su višestoljetnu povijest Pejačevića manirom tvorca najuzbudljivijih romana. Katolička postojanost u pravoslavnom srednjovjekovnom bugarskom okruženju i onom islamskom Otomanskog carstva, krvavo ugušene pobune, bježanje prema sjeveru, opstanak i ponovno probijanje, ovaj puta u aristokratskom i trgovačkom svijetu Habsburške Monarhije, zahvaljujući mudrim kalkulacijama i odlukama, urodili su u 18. i 19. stoljeću brojnim slavonskim dvorcima, ljetnikovcima, kurijama i dakako, najvišim političkim usponima Pejačevićevih.nasice 03

Grof Ladislav plemeniti Pejačević ostat će upamćen kao ban koji je podnio ostavku kada je Ministarsko vijeće u Beču zaključilo da će u Hrvatskoj ipak ostati dvojezični, hrvatsko-mađarski grbovi, nakon čega ga je na banskoj stolici zamijenio ozloglašeni mađaron Dragutin Khuen Hedervary. Nakon dvadeset teških godina sustavnog zatiranja svega što je hrvatsko, drugi ban iz obitelji Pejačevića postaje Ladislavov sin Teodor, veliki mecena domaće umjetnosti.

Zar je onda čudo što smo izabrali da na našoj izložbi Muzeji u loncu, aristokraciju istočne Hrvatske predstavlja hrvatska torta, ukrašena slasnom trobojnicom i punjena nadjevom od kestena koji je oduvijek bio vjerni pratitelj šuma slavonske ravnice? Ovu slasticu, kojom je u svojoj veličanstvenoj jednostavnosti, ne bez razloga naša Rozalija započela svoju kuharicu, pripremaju nam, kao i dva druga jela, učenici ugostiteljstva našičke Srednje škole Izidora Kršnjavog. Profesorice Ivana Mirković i Marica Canecki, zapalile su iskru u svom praktikumu zajedno s kolegama i učenicima. Tumače se Rozalijinom sigurnom rukom zapisani recepti, raspravlja se o normativima, marinira se, karamelizira, kuha, dinsta, kuša, ukrašava, postavlja se na stol za snimanje jela baš poput svečanog ručka slavonske aristokracije 19. stoljeća. Svi sudjeluju u želji da budu svojim žarom jedna od iskri vatrometa našičkog Muzeja u loncu.nasice 04

Dječjom radošću otkrivanja tajni slušamo od Silvije detalje o svakodnevnom životu ove obitelji, poput onih da se na istočnom dijelu perivoja, na mjestu današnje poslovnice HEP-a, nekoć nalazila kuhinja Pejačevićevih od koje su pripremljenu hranu dopremali do dvorca podzemnim hodnicima, pa liftom na posljednji kat zapadnog krila.

Ovim putem za nebrojene i česte goste nerijetko su gurali kolica s brojnim jelima od divljači, pa zar je onda čudno što smo uz tortu, izabrali i recept za pomno pripremljenog zeca i vepra, tek toliko da podsjetimo kako je Teodor Pejačević, u maniri dobrog gospodara osnovao i bio prvi predsjednik hrvatskog Lovačkog društva, želeći obuzdati raspojasanu vlastelu i gladne seljake.

nasice 05Možete samo zamisliti širom otvorena i pekmezom zamrljana usta Marka, Velimira, Teodore – Dore, kasnije slavne hrvatske skladateljice i violinistice, Elizabete i Gabrijele, petero mališana grofice Lile, dok im dadilja za večerom prede priče o lovcima i siromašnom vitezu koji se za život svoje ljubljene bori s najvećim zvijerima slavonske ravni. Kakav sjajan način da se podmetanjem starih žemički natopljenih u mlijeku, jajima i mrvicama, prženih na masti i premazanih pekmezom, djecu obilja nauči vrijednosti nebacanja hrane!

I baš dok smo na primjeru arme rittera, dakle siromašnog viteza iliti pohanog kruha htjeli ispričati primjer dobre prakse naših susjeda Austrijanaca, koji su iskoristili sve marketinške prednosti ovog jela odavno ga brendiravši u nacionalni fast food, naši nam mladi ugostitelji iz Našica sa svojim nadahnutim profesoricama dolaze s idejom kojom će i poslije suradnje s Muzejom u loncu nastaviti s osvještavanjem vlastite tradicije. Prema Rozalijinoj kuharici odabrali su dvanaest jela Pejačevića, pripremili ih i prezentirali u kalendaru za 2016. godinu, slaveći tako svoju prošlost i njene vrijednosti na najbolji mogući način.

nasice 06I dok se vijugavom cestom preko Krndije vraćamo iz pitomih Našica ushićeni vatrometom jela, boja, mirisa i okusa, a prije svega emocija, otkrića, spoznaja i zajedništva, smiješimo se Usudu koji je sve ponovno složio na svoje mjesto. Zalaganjem zajednice, dvorac u kojemu je smješten Zavičajni muzej u Našicama otkupljen je od nasljednika Pejačevića istjeranih nakon Drugog svjetskog rata pa Muzej konačno može odahnuti od deložacije. Naša predana, sada već od milja zvana baronesa Silvija Lučevnjak sa svojom vrijednom muzejskom ekipom sigurno već razmišlja o budućem stalnom postavu kojim će vratiti materijalni i duhovni sjaj ove velike i značajne hrvatske plemićke obitelji u prostoru koji su s toliko ljubavi stoljećima stvarali.

Današnji recept:

- Hrvatska torta

- Divlji zec

- Siromašni vitez

 

Joomla Templates by Joomla51.com