Newsletter

captcha 

M1-20111103 182 med od repe u staklenkamaPriznajte da li ste ikada jeli - med od repe!

Med od repe nisu pravile marljive pčele nego marljivi ljudi.

Do druge polovice prošlog stoljeća život ljudima, posebno na selu, doslovno, nije bio nimalo sladak. Male količine meda čuvale su se samo za bolesti, kupovni šećer koji se nekada kupovao u 'glavama', a poslije Drugog svjetskog rata u 'škarniclima' od svega četvrt kilograma, bio je poput suhog zlata. Iz današnje perspektive – bilo je to blaženo vrijeme pekmeza bez šećera, nešećerene rakije i mošta, rijetkih kolača kojima su se svi doista radovali i obilnog uživanja u svježem i sušenom voću.

M2-20111103 118 kuhanje naribane repe

Osječka šećerana koja je 1906. godine prva počela proizvoditi šećer iz šećerne repe, sve do osnutka one županjske 1947. godine, bila je jedina na ovim prostorima. Naši kazivači mahom se sjećaju nestašice šećera, koji se posebno za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata smatrao luksuzom, jer je 1 kilogram vrijedio kao i jedan dan nadnice.

Nije se moglo previše računati niti na med kojega su seljaci u skromnim količinama dobivali od uhvaćenih rojeva pčela u upletene trnke omazane goveđom balegom ili one pletene od raževe slame. Na kraju svake sezone ono malo meda platile su pčele svojim glavama, jer da bi došli do njega seljaci su ih tušili dimom.

Vjerojatno, ne znajući da je sredinom 18. stoljeća (1747.) njemački kemičar Andreas Sigismund Marggraf otkrio šećer u stočnoj repi, a 40 godina poslije, njegov učenik Franz Karl Achard napravio prvo postrojenje za dobivanje šećera u dvorcu Kaulbdorfu kraj Berlina, seljaci su za svoje skromne potrebe smislili kako od repe napraviti vlastiti zaslađivač tako sličan medu.

Nadasve vrlo jednostavnom tehnologijom seljaci su repu koja je prije svega služila za hranjenje stoke termički obradili, iscjedili i ukuhali da bi dobili proizvod koegzistencijom sličan medu. Spremao se u zemljane teglice i mogao je stajati dugo, ako bi ga dakako ostalo. Na žalost, onako ljepljiv i sladak sa intenzivnim mirisom zemljane raskoši, brzo bi se potrošio za kolače, rezance s orasima ili namazan na kruh.

Zadivljeni ovom pričom ljudske domišljatosti, naš Muzejski lonac nije odolio osobno ne isprobati pripravljanje meda od repe. Na jedvite jade uz pomoć nekolicine dobrih ljudi uspjeli smo doći do vreće šećerne repe. Ponovo smo se, dakle, zaputili put Bankovaca do kuće bake i dide Budiselića koji su nas poslije pripreme turšije od miholjača dočekali kao svoje. No ovaj puta je bio dogovor da ćemo prljave poslove obavljati mi, a osamdesetogodišnji dida Mato i baka Marija samo će pozirati.

M3-20111103 138 sipanje kuhane repe u presuSmrznutih prstiju poslije pranja repe od zemlje, guljenja, čišćenja i ribanja, jedva smo dočekali da dida Mato potpali vatru u improviziranom ložištu, hitu 70-tih godina 20. stoljeća – staroj odrezanoj metalnoj bačvi od lož ulja. U kotao smo u naribanu repu dodali malo vode i proces pretvaranja repe u med je počeo!

Prvi dojam mirisa pare koja se dizala iz kotla, te prljave boje tekućine i ribotina repe, moram priznati i nije nas oduševio. Strpljivo smo slijedili dida Matu koji je na preši isprešao skuhanu repu, te tekućinu, koja je više ličila vodi u kojoj se prala repa, procjedio kroz platno na cjediljci, pretočio je natrag u isti oprani kotao.

Miješanje repinog soka koji je polako satima kalirao, održavanje vatre ispod kotla ni prejakom (da pobješnjela kipuća tekućina ne iskipi), ni preslabom (još je gore kad se vatra ugasi i kuhanje stane, a mrak samo što nije), bio je test strpljenja i umješnosti.

Konačno je došao trenutak kada smo s ranim jesenjim mrakom budući med odnijeli u manjoj posudi na štednjak u kuhinju bake Marije. Miješanje, probanje okusa, nestrpljivo iščekivanje da se tekućina počne 'otezati' sa kuhače, pa opet miješanje i miješanje. Maglovita slavonska mirišljava večer debelo se već zavukla u toplu kuhinju i nama nije ostalo drugo nego da se prepustimo slatkom isčekivanju pretvaranja repe u med uz ugodno čavrljanje s našim domaćinima.

I shvatili smo – u nekadašnjim dugim seoskim poslovima nije bilo mjesta nestrpljenju i žurbi. To je bilo vrijeme prenošenja iskustava starijih na mlađe generacije, vrijeme mira, sabranosti, slušanja i osluškivanja, vrijeme učenja. Obavljajući veći dio dana posao kojemu naizgled nije bilo kraja – napravili smo ne znajući više no što smo planirali. Kroz opušteni razgovor sa ovo dvoje divnih staraca i bez upaljenog diktafona saznali smo više podataka iz negdašnjeg tradicijskog seoskog života nego ikada do sada.

Kad je kuhača počela kliziti po ranjici s jedva primjetnim otporom i kad su kapljice postajale sve teže i sporije – med od repe bio je gotov. I dok smo se na rastanku zahvaljivali našim Budiselićima na cjelodnevnom boravku u njihovom domu, med se u staklenkama uspio rashladiti i mi smo ga onako još toploga ušuškali kraj turšije od miholjača na police naše čuvaonice bačvarskih proizvoda koja je uz sve stare predmete sve više ličila na kakvu ostavu ili pivnicu.

M4-20111103 174 ukuhavanje preostalog soka od repe na stednjaku

 

Današnji recept:

- med od šećerne repe

 

Joomla Templates by Joomla51.com