Newsletter

captcha 

sterc 001ili požeški salaš 1

Vrijeme je vrućina, ljetnog opuštanja i zdravih aktivnosti, a prije svega plivanja. Pa, hajde dragi naši, zaplivajte s nama po još jednoj bistroj rijeci cyberspaceovskog sjećanja, još jednoj nevjerojatno lijepoj i ljudskoj priči tekućici u kojoj se izmjenjuju uzbudljivi životni brzaci, opasni virovi i ugodno hladno široko riječno kamenje na kojemu se možete odmoriti.

Ne, zato što je naš Muzej u loncu dio svoje slavonske priče završio s pustarom Višnjica, nego nas je nedavno pitanje kolege etnologa Gabor Mate iz Pečuha u Mađarskoj, da li je u našem kraju bilo salaša, istraživanjem odvelo, ni manje ni više nego na jedan jedini, pravi požeški salaš. Ta otegnuta šušketava mađarska riječ szalas, priznajte, asocira na beskonačnost širokih slavonskih i vojvođanskih majura ili stanova do kojih se jedva pronalazi put kroz visoko žito.

sterc 002No, tko nije vidio i ne vjeruje da u Slavoniji ima planina, teško da će moći zamisliti salaš na ubavom brdu Babje ili Požeške gore, gdje se čovjek osjeća kao pod Božjom bradom. Ako si ikada date truda i u šetnji prema Sokolovcu nabasate na skriveni salaš, pod vama će puknuti prekrasna Požeška kotlina zaštićena Psunjom i Papukom, lijevo u kanjonu skriveno selo Drškovci, desno opet razlivena Požega, a iznad vas, na vrhu brda u oblacima, odakle je fratar Sokol istjerao Turke, ogromni križ.

Baš su tu, jednom davno u 19. stoljeću, neki Kauzlarići kupili zemlju i razvili ju u jedinstveno zanimljivo samoodrživo gospodarstvo, zvano do danas, salaš. U jednom času, 1904. godine, kako to obično sa obiteljima biva, sestra se udala, pa se polovica ogromnog posjeda prodala Dobrosavljevićima doseljenima s Korduna. Nekoliko desetljeća kasnije, jedna se opet Kauzlarićka udala za Slavka Dražića dovevši muža na salaš. Godine 1932., Dražićevima se rodila mala Danica, a Dobrosavljevićima, mala Milica. E, baš tu, zapravo počinje naša priča o jednom salašu s dva gospodarstva, dva dobrosusjedska odnosa i jednom prijateljstvu, koje je raslo umnožavajući se i traje nepomućeno još i danas.

Uspjeli smo nagovoriti dvije nevjerojatno vitalne osamdesetjednogodišnjakinje - Danicu koja je nakon zanimljivog životnog puta s dijelom obitelji ponovno oživjela svoj dio salaša i Milicu – Micu koja iz Zagreba često dolazi na svoj dio salaša 'poraditi vinograd i uživati u očevini', da nam priprave neka od jela po kojima pamte svoje salaško djetinjstvo. Uz stara i zaboravljena jela čuli smo i predivne priče o prošlosti ovog dijela Požege i poželjeli ih podijeliti s vama, dragi naši virtualni posjetitelji Muzeja u loncu, u iskrenoj nakani da vam uljepšamo dva najduža i najtoplija mjeseca.

sterc 003Kao djevojčice Danica i Mica su zajedno pohađale školu kod časnih sestara (danas škola Antuna Kanižlića), dva puta dnevno, što nije bio nimalo lak zadatak, posebice u vrijeme velikih kiša, ili dubokog snijega. Ali pričaju nam one gotovo u glas, djeci je to pješačenje, kroz tada gotovo nenaseljenu Tekiju i Kalvariju do Trga Svetog Trojstva, na čijem se istočnom rubu smjestila monumentalna zgrada škole, bilo pravo zadovoljstvo. Konačno, uspoređujući to pješačenje kroz čistu i pitomu prirodu, nezamjetno oblikovanu ljudskom rukom, i pomaganjem u poslovima roditeljima i slugama na salaškim gospodarstvima, nije bilo dvojbe! Silazeći niz brdo iz salaša, prvo im je stajalište bilo kod Pilonovih, iznad starog šetališta s izvorom Tekije ušuškanog u meke krošnje divljeg kestena, gdje su se preizuvale za školu. Miličina pet godina starija sestra i Daničin dvije godine stariji brat išli su prvi, jer nisu željeli imati veze s 'dječjim staležom', odnosno s Danicom, Micom i njenom sestrom Zorkom.

Djeca, kao i sva druga, najviše su uživala u blagdanima, kojih je na salašu uvijek bilo duplo: imali su dva Uskrsa, dva Božića, jednu slavu i jako puno svetaca. Jedna je obitelj bila katoličke, druga pravoslavne vjeroispovjesti i, kao prvi i jedini susjedi daleko od prvih kuća grada, jako su se pazili, cijeli život uzajamno se pomažući. Ta briga jednih za druge, nenametljiva i normalana, bez teatralnosti i moranja, iskazala se za Drugog svjetskog rata u onom ludilu promjena i čestih džada na različite strane. To je bio ružan period za dvanaestogodišnjakinje koje su morale gledati mrtve vojnike uz cestu, pa i same pomagati ukapanju domobrana koji su izginuli na njihovoj zemlji, ali Bože moj i to su sjećanja.

sterc 004Zajedničko ih sjećanje povezuje i s legendarnim vinogradarskim stručnjakom, Stjepanom Pištom Koydlom, čija se prostrana vinogradarska koliba uzdiže na vrhu Sokolovca, točno iznad salaša. Obilazeći svoje i tuđe vinograde u pumpericama i šarenim dokoljenkama, 'oficirskog' držanja, uvijek ih je na vinogradarskim putevima dočekivao s punim džepovima Stock čokoladica. Stari je Koydl kod Daničinog oca Slavka, u podrumu u staroj kući još od onih prvih Kauzlarića, čuvao svoje čuveno vino na uvijek jednakih deset celzijevaca. Kod Micinog pak oca Mileta, koji je i sam vrijedno učio vinogradarstvo i onako društven, bio pokretač svih vinskih druženja od Vincelova do krštenja mošta, Pišta Koydl je bio vjeran gost s ostalom požeškom gospodom. O tom velikanu vinogradarstva Požege, po kojemu današnja Udruga požeških vinogradara i voćara nosi ime, informacija 'iz prve ruke' nikad dosta i zato nam je posebno zadovoljstvo bilo vidjeti još uvijek žive i rodeće loze u vinogradima Dražićevih i Dobrosavljevićevih koje je Koydl zasadio svojom rukom još krajem prve polovice 20. stoljeća.

No, salaškoj je djeci, glavni lik ipak bio Koydlov pudar Joza Parac kojega su se morali čuvati 'k'o vraga' da ih ne uhvati u dječjoj krađi jagoda i bijelih trešanja, iako je sezonskog voća na salašu, sudeći po i danas živim prastarim plemenitim voćkama, bilo na pretek.

sterc 005O, da, ne samo voća, salaš je u to vrijeme živio punim plućima dva samostalna (po današnjem off grid sistemu) gospodarstva, gdje je svaki dio brdovitog zemljišta bio pažljivo isplaniran različitim kulturama za vlastite potrebe, za brojnu stoku, ali i za prodaju. Ne samo da su imali goveda, volove za vuču kola i krave za mlijeko koje su djevojčice raznosile po gradu rođacima, nego i svo čudo korisnih domaćih životinja, od pataka, gusaka, kokoši i pura, do svinja. Hranu su proizvodili sami, a viškove prodavali za novce kojima su plaćali porez i ono malo što su ipak morali kupiti u kojem požeškom dućanu. U velikom poslu često su im pomagali nadničari, seljaci iz obližnjih Drškovaca, pa se cijelo brdo orilo što od seljačke, što od starogradske pjesme.

Neobično i prelijepo, bili su gradska djeca koja su živjela djetinjstvo djece sa sela. Njihova usklađena sjećanja, izmamljuju nam slike pred oči......sijeno je odavno osušeno, cijelo poslijepodne su oko kolca omatani plastovi po livadama.......miriše svim onim skrivenim ljekovitim travama pod glavama djece koja umorna i sretno uvaljana u njegovu igličastu mekoću, gledaju zvjezdano nebo dok se kola koja vuku volovi polako kotrljaju salašom prema kući....

sterc 006A kod kuće ih čekaju majke s napravljenom večerom. Kod Dražićevih je to vrlo često bilo omiljeno jelo šterc.

O, kako nas uvijek ispočetka, u današnje vrijeme jeftinog obilja, iznenade ova jela bogata skromnim okusima jednostavnih ljudi. Šterc je jelo Daničinih baka Bauer i Platernik, koje su ga s poviješću svojih njemačko-čeških obitelji donijele iz Sudeta. Sva tajna ovog hranjivog i finog jela skrivena je u prženom crnom brašnu, na kojemu je othranjivana velika većina seoske i gradske dojenčadi i male djece. Koliko ima ljudi, toliko valjda ima i varijanti ovog jela. Gospođa Danica ga i danas pravi svojoj obitelji za gušt ili kada im na salašu ponestane kruha, baš onako kako ga je jela pripravljenog u djetinjstvu. Nakon dugog miješanja, prženo brašno, zaliveno kipućom slanom vodom, uz dodatak masnoće, spremno je za toplo mlijeko ili hladno vrhnje. Nekada je na salašu svaka obitelj držala po nekoliko krava, a sada gopođa Danica drži koze, koje su, kaže ona, a mi joj kao profesorici biologije vjerujemo, uz bijele morske pse, jedine životinje koje ne posjeduju gen karcinoma. I doista, mnoge je već izliječila sa čuvenim kozjim mlijekom. Što štercu, što životu, što salašu, što kozama, što skladnoj vezi sa svojim Franjom još od gimnazijskih dana, naša divna teta Danica sa svojom osamdeset i jednom, ima zahvaliti spretnost i pokretljivost, lice bez bora, vedar duh i oči pune razumijevanja. Ne obećavamo Vam da ćete sve ovo dobiti ako probate napraviti šterc, ali vas uvjeravamo da ćete svakako iskusiti okus prošlosti požeškog salaša.......

NASTAVLJA SE U PRIČI: «Salaški kolač s višnjama»

Današnji recept:

- šterc

Šetnja po salašu - fotogalerija

Joomla Templates by Joomla51.com