Newsletter

captcha 

Homage Miroslavu Kraljeviću, slikaru

bazlamaca 001Jesen je. Fina je bijela magla u pramenovima polegla po požeškoj dolini i sitnim se, nevidljivim kapljicama hvata lica ljudi. Tu i tamo, kad to mlijeko neprimjetno nekamo oteče, stidljivo se pojavi sunce. Ali i kad sunca nema, opet ga nekako ima, u lišću sad već žutog panonskog podmorja. Ljeto je odveć daleko, a Božićni prosinac još ni blizu. Blaga tjeskoba, kao kod presitog trbuha, koji potajno mašta slijedeći obrok.

Za takvih je dana Miroslav Kraljević napuštao Požegu poslije ferja, nasićen mirisima i okusima ljeta kuhinja i ostava tetke Lujke i strine Mirke, obranih vinograda i podruma s mladim vinom stričeva Toše i Lace, i ratarničkih štala punih čistokrvnih ljepotana strica Dušana, svesrdno jureći ususret Beču, Munchenu, Parizu.......

I evo, takvih istih dana, nakon točno stotinu godina vratio se zauvijek naš Frico u Požegu, kao da nikada iz nje nije ni otišao. Zabljesnule su u dvoranama Gradskog muzeja Požega najbolja njegova djela, a mi ih gledamo ushićeni, s uzbuđenim drhtajem duboko u stomaku. Jer to je doista umjetnost koja ti prekida dah. To je doista on. Ovdje, danas s nama. Toliko je prisutan da nam ga nije teško imaginirati.

bazlamaca 002aUpravo žuri preko glavnog požeškog trga. Cijeli je dan proveo vani, slikao je krave na paši, ruke su mu umrljane bojom, nagrižena pluća konačno su prodisala, a cipele mokre od prve rose koja se danas nije udostojala niti dići. Pomalo je isrcpljen, ali zadovoljan, slika će biti dobra, a usput se tako lipo nadivanio s gradskim čordašicama. Jer omiljen je on, ovdje u Požegi u svakom ženskom društvu. A kako i ne bi, tako vitak, uvijek nekako elegantan, s čudnom bradom, poseban u svemu, umjetnik! Iako on nikada nije zapravo gladan, ipak žuri oprati ruke od teških uljanih mirisa. Večeras ga kod tetke Mirke čeka bazlamača.

Možemo samo zamisliti kako su ga mazili i pazili njegovi Kraljevići, kada je za ferja, bilo iz Gospića, bilo iz Beča, Munchena ili Pariza redovito svraćao u Požegu. Pleme Kraljevića, u to vrijeme najutjecajnije obitelji malog, ali važnog slavonskog gradića, generacijski ženidbama umrežavana s ostalim značajnijim lokalnim obiteljima, imala je cijeli grad na dlanu. Nadasve imućna, moćna plemenitaška obitelj u kojoj se oduvijek dobro i gospodski jelo, ali koja nikada, kroz hranu i ikavicu, nije zaboravila svoje seosko porijeklo, tamo preko cijele doline, iz Drage. Zahvaljujući stoljetnim receptima koje dobismo za putešestvija Muzeja u loncu od gospođe Vere Diklić, posljednje Kraljevićke u Požegi, naslućujemo sav hedonizam koji je okruživao Miroslava za njegovih boravaka ovdje. Uz najfinije gastronomske klasike i mondene gospodske novitete odsvakud, u svakoj se rukom pisanoj kuharici obavezno nalaze magle, masnica i bazlamača.

bazlamaca 003I eto nas, Muzej u loncu ponovo o bazlamači, koja nam nikako ne da mira. Tako jednostavno seosko jelo, od mlijeka, jaja i brašna, umućeno i izliveno u mašćom namazanu tepsiju. Logika seoske jednostavnosti koja uvijek zapanjuje. Iako je na selu petkom ili u vrijeme korizme najčešće bila zamjena cijelom obroku, bazlamača je u gradu stajala uz rame kolačima. Konačno, upravo radi toga je zaslužila svoje ravnopravno mjesto u obiteljskim kuharicama slastica.

Jednu varijantu, i to onu s kukuruznim brašnom i kvascem, upoznali smo kod bake Zlate iz Jakšića, gdje ju zovu, nama još uvijek zagonetnim imenom, bilduda ili belduda. Etnološki, potpuno nesavjesno pitamo se, nije li taj naziv na tragu porijekla ovog jela kojega spominje i naš Luka Ilić Oriovčan ali i gospođa Marija Vincijanović, slovačkog porijekla iz Čaglina. Naime, kad se krava oteli, prvo mlijeko ili grušavinu sisa tele, a treći dan od njega se peče bazlamača, odnosno kako ju on još naziva, supita ili mutača. Dakle, ako se poigramo s etimologijom naziva bilduda (ili belduda), možda u njemu prepoznamo tele koje bilo (mliko) duda. Nama je ipak nekako draži češći naziv bazlamača, turskog korijena, koje ovo jelo, zajedno s ćevapom i salmom ili sarmom čupa iz 150 godišnjišnjeg turskog zagrljaja.

No, držimo se mi običaja. Čim se bazlamača, ispečena od mlijeka tek oteljene krave, počne jesti, gazdarica seoske družine pazi da sve koji jedu polije vodom, kako bi krava ponovno imala mlijeka u izobilju.

bazlamaca 004Ne samo kod Kraljevića, bazlamača je bila kao treće jelo (poslije juhe i garnirane govedine ili kakvog variva sa suhim mesom) čest gost i kod plemenitih Cirakijevih, a nalazimo ju u obiteljskim kuharicama Kempfovih, Vincijanovićevih, naše Mire Matić....No, ono što nas veseli, jest činjenica da su ju od silne koketerije s kolačima znali praviti od grisa, pa zalijevati vrućim mlijekom, ili s njim furiti kukuruzno brašno i filovati orasima. Zamišljamo inovativne gradske gospođe koje su poželjele napraviti bazlamaču svojima za poslije ručka, ali nekako drugačije, bolje, na svoj način, eksperimentirajući s raznim namirnicama, dijeleći susjedama novo iskustvo na poslijepodnevnoj kavi. I tako, malo pomalo, između dva svjetska rata bazlamača se osilila poprimivši za jedno obično seosko jelo najčešće namazano šljivovim pekmzom ili kajmakom, razne zarazne, egzotične varijante, daleko od svog siromaškog korijena. 

bazlamaca 005Kao antipod ovome, naša je bazlamača, upravo na selu u jednom povijesnom trenutku dobila dvostruko posprdni naziv, titn torta. Naime, u vrijeme poslije Drugog svjetskog rata dok su obaveze prema državi nemilice praznile seljačke tavane metući ih do posljednjeg zrna, i kada je nakon toliko puno povijesti koje su generacije jednog prezimena preturile preko glave, ponovno osmišljavane tajne komore u zazidanim podrumima i trijemovima, ljudi su i opet bili željni svega. Pa i slatkog. Najčešća slastica bila je upravo tanahna bazlamača, premazna medom od repe. Seljaci su, dižući si moral kako to uvijek treba za teških vremena kad te gaze sa svih strana, ovaj siromašni slatki obrok koji nije bio ni nalik torti, prozvali po gospodskoj gradskoj torti koja se dala vidjeti samo  u bogatijim svatovima. A titova ili skraćeno titn, po tadašnjem predsjedniku Titu, koji je bio simbol tih teških i, za seljaka, izgleda uvijek nepravednih vremena.

Pozivmo Vas, dragi naši muzejulonculjupci da u čast Miroslava Kraljevića u Požegi svojima ispečete ovih jesenjih dana barem jednu od naših bazlamača. Ako to ne učinite, oprostit ćemo Vam, bit će drugi puta. Ali Vam nikako ne ćemo  oprostiti, ako ne iskoristite  jedinstvenu priliku da posjetite izložbu najdjela Miroslava Kraljevića u Požegi, Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Osijeku. Jer tko zna kad će opet biti – drugi puta!

 

NAPOMENA:

Naše su bazlamače nastale u kuhinji restorana Grgin dol, pod budnim okom šefice Marijane Pranić.

 

Današnji recept:

- Bazlamača od grisa - kuharica Kempf

- Bazlamača (fina) - kuharica Kraljević

- Fina kukuruzna bazlamača - kuharica Matić

Joomla Templates by Joomla51.com