Newsletter

captcha 

 gojtani 001Gojtani i peke iz Cvelferije

Jeste li ikada, dragi naši, prije poplava koje su nam svima pred više od mjesec dana isprale dušu, čuli za Cvelferiju? Vjerojatno niste, sramota za reći, baš kao ni mi.

Da barem malo bolje upoznamo ovaj poseban i ponosan djelić Lijepe naše neobičnog naziva kojega jedva izgovaramo, pomogao nam jedan zavičajni muzej i jedan Muzej u loncu, dvije Marice i dva neobična jela s dušom. Jedno staro i jedno ganc novo, čisto da dokažemo kako etnologija nije samo znanost prošlosti nego i sadašnjosti.

No, krenimo redom baš onako kako je i bilo.

Ohrabren mnogim sugestijama, zdravom pameću, željom i voljom, Muzej u loncu je zahvaljujući razumjevanju Ministarstva kulture, ravnateljima i etnologinjama slavonskih muzeja Muzejske udruge istočne Hrvatske, ove godine dobio jedno 'i', i nakratko postao Muzeji u loncu. Naime, želja nam je da zajedničkim snagama istražimo tu našu predivnu zelenu, do plodnosti blatnjavu Slavoniju i s barem duplo više jela nego li je u njoj muzeja koji čuvaju tajnu nastanka i opstanka ove zemlje u tisućljetnom bivstvu, sve o njoj ispričamo cijeloj Hrvatskoj, cijelom svijetu, izložbom, predavanjima i degustacijama.

Da je Slavonija po svemu zanimljiva i vrijedna divljenja, pa i u onom, što zanemarenom, što zaboravljenom gastro smislu, dokazao je već prvi muzej i prva jela na koja smo naišli.

gojtani 002Dva dana prije one nesretne poplave, javila nam se Janja Juzbašić, kolegica iz Županje, magistrica etnologinja i dugogodišnja ravnateljica Zavičajnog muzeja Stjepan Gruber, predloživši gojtane u Gunji i peke u Račinovcima za snimanje Muzeja u loncu, odmah sljedeći tjedan, čim završimo s obilježavanjem Međunarodnog dana muzeja.

Te raskvašene noći pred Dan muzeja poplavila je i Požega i susjedni Gradac kod Pleternice. Dižući moral i sebi i drugima, ne dajući se smesti lošim vremenom, održali smo ispred, i u muzeju planirani veseli obljetničarski program devdesetogodišnjeg Gradskog muzeja Požega. Tek kad smo s večeri u medijima vidjeli samo krovove kuća Gunje, Račinovaca i ostalih sela Cvelferije u izlivenoj blatnoj Savi, postalo nam je jasno kako nas je Nebo zapravo upozorilo s kojom lakoćom može biti izbrisana materijalna, a s njom i duhovna baština čitave jedne zajednice. Na gojtane i peke u ovoj nesreći u kojoj su doslovno nestala cijela sela, mogli smo, dakle, zaboraviti.

gojtani 003Međutim.....Naša je Janja tih dana od jutra do jutra sa svojim vrijednim muzealcima Hrvojem, Katicom i Blaženkom evakuirala građu županjskog muzeja u susjedni vukovarski, dižući na noge sve kolege muzealce istočne Hrvatske i krovne muzejske institucije da spasi od materijalne tradicijske kulture toga ćoška Hrvatske što se spasiti dade. Ali u svoj toj muci neprospavanih noći i vječito praznih mobitela, pronašla je ona sa svojim radnim kolegama vremena i snage da nam u svom muzeju, a kako li drugačije, dovede kazivačice iz potopljenih sela Gunje i Račinovaca i osigura uvjete snimanja dogovorenih jela.

E, to, Muzej u loncu zove voljeti svoj posao, to mi zovemo široko čuveno slavonsko gostoprimstvo koje daje svima i više nego što ima.

Bože dragi, kako su nas ganule, rastužile i razveselile dvije Marice, ona Markoljević iz Gunje i ona Filipović iz Račinovaca! Jedna mlada prabaka sklonjena kod snahine snahe u Gradištu, a druga mlada baka kod sina u Županji, donijele su nam sa svojim receptima i onu jednostavnu, iskonsku snagu prijeko potrebnu za čupanje nogu iz blata.

gojtani 004Narodu Cvelferije, tog ponosnog kutka nekadašnje Vojne Krajine ili Granice preko koje su Habsburgovci branili Europu od Turaka, na samoj međi sa Srbijom i Bosnom, nikada nije bilo lako. Za razliku od kmetske Paurije u kojoj je bila nadležna civilna vlast, Graničari su bili posjednici svoje zemlje, ali su tu privilegiju plaćali obavezom vojničke stege i pripravnosti svih muških članova od 16 do 60 godina iz velikih obiteljskih zadruga u kojima je vladala gotovo ista neumoljiva disciplina, strogi patrijarhat i bespogovorna hijerarhijska poslušnost uz više zabrana nego dopuštenja. Sedma Brodska pukovnija, kojoj je pripadao ovaj dio županjske posavine, bila je podjeljena na satnije ili kumpanije, pa je tako onoj Dvanaestoj, sjedište bilo baš u Drenovcima i danas administrativnom sjedištu većine poplavljenih sela Đurići, Gunja, Posavski Pogajci, Račinovci, Rajevo selo, a nekada i Soljani i Strošinci, ostavivši im tako zauvjek – od njemačkog dvanaest – zwelf, naziv Cvelferija.

Sjeća se baka Marica kako se još neregulirana Sava i prije znala izljevati po Cvelferiji, ali polako i u skladu s prirodom, nikad ovako divlje po selima. Kao i svi iz njene Gunje koji žive od svoga, u bujici je ostala bez ičega: krova nad glavom, zasađene njive, posađene bašće, dvadesetoro prasaca za smok i za prodaju, pedeset pilića taman za klanje, dvije škrinje pune mesa za nadolazeće ljetne mobe. Ali u očima ove vitalne sedamdesetčetverogodišnjakinje blagost i osmjeh. Oko Gospe će po drugi puta postati prabaka i kaže, to je ono što joj suncem obasjava cijelu ovu muku.

gojtani 005U želji da doživimo Gunju kakva je prije bila, žutu i zlatnu, oporu, al' podatnu poput dunje po kojoj je dobila ime, rešetamo baku Maricu pitanjima o tome što se nekada jelo u tom neobično velikom selu. U Gunji je od početka 60-tih godina prošlog stoljeća čak tisuću mještana zarađivalo dodatno u susjednom Brčkom preko Save, jer se od poljoprivrede nekada, kao ni sada nije moglo živjeti i planirati, nego samo preživljavati. U tom poslijeratnom periodu migracija, svoj dom je u ovom pitomom graničarskom selu pronašlo i puno muslimana iz susjedne Bosne, koji danas imaju svoju džamiju.

Iako joj je Drugi svjetski rat i teške poratne godine zagorčale djetinjstvo, sjeća se baka Marica slatko pojedenih skromnih i domišljatih jela: fluta, taški, čikovića, šufnudla, granatira, supite, grušave, pekmeza od šipka kojega su komšinice zajedno strpljivo pripremale s prvih mrazeva, po šest kruova u krušnoj peći, popare. Sjeća se ona i onih kirbaja na svetog Jakova iz djetinjstvana kad su se pred gostima samo nizali supa s rizancima, kuvano i sos, sarma, pečenica, kolači. Kao mlada udana snaša u veliku familiju, lovila je i ona guske po dvorištu za čuveni guščji paprikaš čim je prašna vršalica drndajući zašla kroz kapiju. I još prije, kada je sa svojim parnjacima za poklada, premudurena išla u kurjače od kuće do kuće, časteći se i skupljajući darove, a onima koji ih ne prime lipo, sipajući ljutu papriku po šporetu. E, baš tu, u tim gunjanskim kurjačama, nastali su gojtani, jedinstvena poslastica koju prave samo i jedno u Gunji.

gojtani 006U drugim se selima Cvelferije, kao i po cijeloj kontinentalnoj Hrvatskoj pod utjecajem njemačkih časnika, u vrućoj dubokoj masti za poklade peku krofne kao izraz obilja i gostopimstva pokladnim ophodnicima, ali u Gunjani su nas svojom rastrošnošću sve nadmašili. Jer njihovi gojtani, ne samo da se peku u duuuubokoj masti, nego u sebi imaju puuuuno više jaja, i mlijeka nego li austrougarski krofni. I ono što je najdojmljivije, oblikom nalikuju doista gojtanima, odnosno ukrasnim gajtanima apliciranim na seljačkim kabanicama koji su nekada izrađivali majstori obrtnici iz Županje. Onako smotani, naprosto traže da ih se jede u društvu kidajući i masteći. A kako li je samo duhovit način prženja gojtana! Lijevak, nekada probušena tikva, šeflenkom se puni smjesom malo debljom neg' palačinci, kaže baka Marica i onda se sipa u vruću mast u krug od sredine posude prema rubovima, dok je god ima. Slani, od ono malo šećera brzo porumene, dovoljno ih je samo ponekad protresti zajedno s posudom, pa nakon koje minute okrenuti. Stavljamo mi brzo upijajući papir na dno tanjura kada je prvi gojtan zacvrčio na gotovo, a baka Marica se smije. Nekada, kada su se ovakvi specijaliteli pravili upravo radi štednje masti svega jednom godišnje, masnoća se bogme s užitkom lizala s prstiju.

Gojtani su nas, malo je za reći, naprosto oduševili i jedva smo Vam ih dočekali pokazati. Ali od Janjinog prvog maila kada nam je prispomenula prijedloge jela, brinuli smo pitajući se zabrinuto, pa kako ćemo pak u maloj muzejskoj čajnoj kuhinjici uspjeti pripremiti račinovačke peke. Naša druga Marica koja je kao mala djevojčica s obitelji za boljim životom krajem 60-tih došla iz Bosne u Račinovce, udala se u šokačku kuću Filipovića iz istog sela. Pripremajući nam suvremenu, ali ne manje zanimljivu i vrijednu etno gastro priču, Marica nas je potpuno razuvjerila u našim strahovima. Kao što su za vršidbe u cijeloj Slavoniji, pa tako i u Cvelferiji sve guske po selima platile glavom u paprikašu, tako su nekada u ovim selima za svinjokolju, svi za fruštuk oko 11 sati pripremali paprikaš, ali onaj svinjski od najboljih komada mesa. Bila je to prilika da majstori mesari, zagrijani od ranog jutra kuhanom rakijom uđu onaki blatnjavi u kuću i počaste se s prvim mesom u paprikašu koje im je reduša pripremila. Dobro bi se najeli, a krofne i salenjaci su im pomogli da dočekaju večeru, znate ono, od supe do pečenih svinjokoljskih specijaliteta.

gojtani 007No,vremena se neumitno mijenjaju. Od nekadašnjeg kolinja koje je trajalo nekoliko dana, suvremenim pomagalima, po sistemu što više i što brže, današnje kolinje završava puno prije prvog zimskog sumraka. Nema više zemljanih podova, nema više ulaženja blatnjavim čizmama, nema više dugočasnog sjedenja uz paprikaš i rakiju. Danas domaćice majstorima mesarima, da im ne blate kuću, iznose fruštuk van, pa se peke, jelo koje je u petnaestak godina otkada je izmišljeno, osvojilo cijelu Cvelferiju, jedu s nogu. Najfiniji komadi vratine i lungića istuku se batićem i na naglo poprže na masti. Vruće, pečeno meso se stavlja na usoljeni luk i tek tad začinjava solju, Vegetom i paprom, mješajući. Peke iznose van na dvorište gdje ih stojeći, svatko s lukom stavlja na kruh. Što zbog masti na kojoj rijetko tko od nas prži meso, što zbog uparenog luka, slađe pripremljeno meso, priznajemo nismo nikad jeli! Prefine su peke, svi ih vole, ali slažu se obje Marice, na kolinjima posljednjih godina sve češće se čuje žal za nekadašnjim paprikašem. Bit će zanimljivo utvrditi kako je i otkud ovo jelo došlo i tako suvereno zagospodarilo cvelferijskim svinjokoljama, ali i pratiti, hoće li preživjeti potrebu za prestankom žurbe i jurnjave, želju da ponovno svi zajedno sjednu za stol s kašikom u paprikašu.

I eto, na kraju još jedne priče Muzeja u loncu u kojoj ste, nadamo se uživali, baš kao i mi, pala nam je nam je svima zajedno, vjerujemo, jedna pametna zamisao. Hajdemo dragi prijatelji tradicijske baštine, života i onih istinskih vrijednosti, udružiti snage i sakupiti ono što obiteljima, koje se nakon poplave vraćaju u svoje domove, ako Bog da, ove jeseni doista i treba. Pribavimo im ono bez čega ne mogu, kuhinjske potrepštine, pribor za pripremaje i blagovanje hrane. Sve o našoj zajedničkoj humanitarnoj akciji koja je uz zaboravljena ali i ona nova jela ujedinila sve muzeje istočne Hrvatske, ali i puno šire, možete pratiti na našem blogu. Od sakupljenih kuhinjskih potrepština u prostorijama požeškog DVD-a, nastojat ćemo osigurati komplete za sve obitelji koje se kane vratiti, u kojima je ostalo onog graničarskog prkosa nevoljama. Kad za to dođe vrijeme s našim ćemo požeškim vatrogascima, u suradnji s načelnicima, Jakšom Šestićem iz Drenovaca, Hrvojem Lucićem iz Gunje i Ivicom Sepom iz Vrbanje, koji su nas nedavno širokim slavonskim gostoljubivošću u svoj gužvi i brigama, ljubazno primili, sve sakupljene kuhinjske potrepštine razvesti po kućama, dakako uz vaše dobre želje.

HUMANITARNU AKCIJU MUZEJA U LONCU ZAPOČINJEMO POČETKOM KOLOVOZA KADA BUDU PRIKLJENA POTREBNA ZAKONSKA ODOBRENJA

gojtani 008

A Vi, kada za koju godinu budete poželjeli, onako turistički zaći u obnovljenu i ponosnu Cvelferiju, ne zaboravite skrenuti za poklada u Gunju na gojtane, za svinjokolje u Račinovce ili bilo koje drugo selo ovog prekrasnog komadića Hrvatske. Kao i nitko do sada u njihovoj tisućljetnoj prošlosti, nećete ni vi otići gladni dobre hrane i još boljeg društva.

 

Fotogalerija: - Gunja i Račinovci nekad i sad


Današnji recept:

- Gojtani

- Peke

 

Joomla Templates by Joomla51.com