Newsletter

captcha 

 Za sve uzorite žene nekad i danas

Ne diraj me diko 1Požeški vam je kraj najvećim dijelom pitoma kmetska Paurija, ali jedan njen mali dio, onaj koji jednom rukom pokušava umočiti prst u mutnu Savu, uznosita je i gorda Granica nekadašnjeg Habsburškog carstva. Etikete prošlosti, zapisivane generacijama u nekom nevidljivom kodu, mentalitetu ili naprosto odgoju, vidljive su još i danas.

I ne trebate biti etnolog da to zaključite. Dovoljno je da s ceste iz Pleternice prema Brodu zagazite desno, vijugavom cestom lagano uzbrdo, naići ćete na snaše koje se još nose, onako po starinski, i divane bez iznimke svojom ikavicom. E, baš odavde iz Zagrađa, srca ponosne Granice, donosimo vam, zahvaljujući jednom slučaju, jednoj 'uzornoj' natjecateljici Izbora na najuzorniju hrvatsku seosku ženu i mnoštvu zanimljivih okolnosti,  prelijepu, masnu i slasnu, lagano zašećerenu priču.

Manda Štimac, graničarka od glave do pete, uzorna je žena. Ma, tko uopće od njenih suseljana i onih koji je poznaju, može posumnjati u tu činjenicu? Uz svojih pošteno odgojenih petero djece i jednog unučića, svu stoku, brigu oko kuće, vrta, polja i OPG-a, ona tka na tkalačkom stanu, peče kruh i pečenke u krušnoj peći, jaše bez straha konja Gaju i vješta je u svim poslovima kojih se možete ili ne možete sjetiti. S mužem Mirkom obnovila je staru kućicu 's čelom na put' i ušuškala ju, za brojna druženja prijatelja i gostiju, baštinom koja nestaje. Prava uzorna žena. Ove godine u Bjelovaru ona je perjanica Požeško-slavonske županije za prestižni Izbor najuzornije hrvatske seoske žene.Ne diraj me diko 2

E da, a tamo se treba pokazati! Peče Manda kruh, pečenku, kolače za natjecanje, savjetuju je i u pripremama pomažu svi, od obitelji, sela, pa sve do župana Alojza Tomaševića, i samog Graničara, rodom iz susjednog Bučja. Svima je stalo da Manda svojim nastupom proslavi Zagrađe, Požeški kraj i Požešku županiju, koja se u prošlosti protezala nad puno većim područjem Vojne Krajine. Nekako se u to sve upetljao i Muzej u loncu, koji je prije nepunih godinu dana dobio elektronskom poštom zanimljivo, nadahnuto i emotivno pismo jedne Zagrepčanke, rođene u Zagrađu. Gospođa Katarina Marijanović kao požeška gimnazijalka upisala je u Zagrebu pravo, udala se i ostala. Ipak, u Graničara i Šokaca, kažu, krv nije voda, pa se tako i naša Kata sa svojim Zagrađem u srcu, Bogu hvala, dok su joj još majka, teta i baka bile žive, dala u istraživanje blaga skrivenog u davnom, mirišljavom i ukusnom djetinjstvu. Poslala nam je sjećanje na 'popru s masnom salat' i zanimljivu priču o još zanimljivijem kolaču, još zanimljivijeg naziva – 'Ne diraj me diko!'.

Ne diraj me diko 3Nekada u prošlosti u Granici, dok su muški sa sabljom i kuburom na svojim konjima na gotovs bili dužni čuvati carstvo od upada Turaka, nije lako bilo biti djevojkom. Barem šestore oči teta, mama i baka bile su zadužene za svaki pokret, svaku gestu cure u curovanju. Bogme, u taj se kapital mnogo ulagalo, od gizde kojom su curu svake godine 'ponavljali' sve bogatije i bogatije, kako to samo graničarke paunasto znaju, preko vještina i poslova koje je usvajala od žena u kući, pa sve do časti koju su, kao i Granicu, svi u kući budno čuvali.

A cure mlade, propupale, željne pažnje seoskih momaka, željne ašikovanja! Kola koja su se nedjeljom i svecem odmah poslije ručka sastavljala, razilazila su se s prvim zvonom Pozdravljenja. Čeznutljivo su se čekale duge zimske večeri, recimo čijala, kada je cura za svog dragog skrivala hoklicu, ne bi li mu je podmetnula da sjedne do nje, dok nitko drugi ne primjeti tu slučajnost. Jer prva stepenica muke mladih i željnih ljubavi bila je da roditelji uopće blagoslove njihov budući odnos, na koji se do, ako Bog da skorih svatova, pazilo stostruko.

E, znala je to jako dobro i djevojka! Ta, učili su je čednosti i zaziranju od muških dodira od malena. Al' što se prije činilo strašno, sada je potpaljeno užarenim pogledima postalo bezazleno i nevino. Pa, kad bi joj dika u prašini kola, ili ljetnom mirišljavom mraku, dok je zaključavala ajnfort, s nadom prišao, uzmicala mu je, izvijajući unatrag uštirkanim bokovima lijevo i desno, rukama podbočenim na tkanici i skutima, jedva čujno govoreći: 'Ne diraj me diko!'. Nevinost iz koje iskri život, u svoj punini borbe protiv grijeha! E, što bi naš Krauss, požeški etnolog i seksolog s kraja 19. i početka 20. stoljeća rekao na ovaj negativni i skriveni, ali ipak poziv?Ne diraj me diko 4

Mora da je davno neka baka, smiješeći se svojoj mladosti, savijajući prstima podatno i toplo, drhtavo i uzdiglo tijesto u male zavijutke u obliku slova S, dala kolaču ime – 'Ne diraj me diko!'. Ili su možda djevojke dok su pomagale majci u kuhinji, smijući se svojoj sudbini u šali ovaj jednostavni kolač prozvale po svojoj muci: „Volim diku što je bećarina, a on mene što sam cura fina!“ ili „Diko moja i jesi i nisi, oženi se da znadem čiji si!“.

'Ne diraj me diko!' je iz reda onih kolača za koje ne treba puno sastojaka, tek onoga što je svaka kuća manje, više imala – masti, domaćeg kajmaka, brašna i kvasca. U vječitoj nestašici šećera, ovo je kolač u koji je prije išlo zrno soli kako bi više do izražaja došlo ono malo šećera u koji se kolač uvaljao prije pečenja. Obzirom de se tijesto diže, ne pod krpom na zraku, nego u mlakoj vodi, živo nas zanima je li možda to odbljesak 'pemskih' knedli na pari koje su ovdje, zamisite, zvali kolačima. Bilo kako bilo, naziv ovog kolača pamte tek neke najstarije Zagrađanke, ali svi se slažu da se davno prestao praviti, odnosno da su se pod nazivom 'Ne diraj me diko!' počeli švercati drugi kolači, poput okruglih kolačića s pekmezom.

Ne diraj me diko 5I zato hvala svima Vama, dragi naši prijatelji, koji nam pišete i dijelite s nama blago pećnica i štednjaka svog djetinjstva. Jer da nije bilo gospođe Katice Marijanović iz Zagreba, danas uz Zagrađe ne bi vezali ovu lijepu etno-gastro priču. Štoviše, niti njena suseljanka Manda ne bi imala 'adut u rukavu' za natjecanje najuzornije seoske žene. Sigurni smo da će ovaj kolač i ova priča, kao i Mandina želja da na svom imanju, svojim vrijednim rukama  zaustavi vrijeme, otopiti srca prosudbene komisije Izbora najuzoritije, ali i budućih gostiju Štimčevih, recimo na sljedećem tradicijskom pokladnom jahanju.  

Jer za nas je ona već pobjednica. Njezin zarazni osmijeh, životno veselje i iskonski moto žene kojoj dan s lakoćom počinje čim svane: 'dok je zdravlja i sloge, ništa nije teško', dabogda se primio i na nas. Kao i ovaj kolač, koji zbog namirnica obavezno pravite za veliko društvo, jer je poput grijeha. Užitak ga je samo kušati, kao nekada davno, zagrljaj – dike.

Današnji recept:
- Ne diraj me diko

 

Joomla Templates by Joomla51.com