Newsletter

captcha 

Mesa iz mašće i luka iz bašće!

slatina 1Slavoniju oduvijek prikazuju situ, napitu, obijesnu i razuzdanu. Reklo bi se da je ovdje od pamtivijeka šljivovica tekla u potocima, da su iz bunara umjesto vode grabili vino. Kulinovi i švargli i danas obilno dozrijevaju na čokotima, dok su tavani, ambari, pivnice, podrumi, a da o svinjcima i štalama i ne pričamo, puni i prepuni, da je više, ne bi moglo ni stati.

Debeli i tusti Slavonci u onim svojim širokim rubinama uvijek nekako masnih prstiju i brade, po cijele dane u kolima se bećare i kere, vesele i pocikuju, moraju negdje potrošiti svu tu silu pojedenog masnog svinjskog mesa.

Hodamo mi s Muzejem u loncu po tako opjevanoj Slavoniji i zamislite, u negdašnjem svakodnevnom životu baš nema ni traga toj obijesti. A bogme nema je ni danas. Da, naravno, netko je imao puno, možda i previše, ali veeeelika većina nije. Nigdje ni blizu tom rogu obilja. Prije nam je za pomisliti da je ta obijest koja bi, istina, ponekad zaiskrila i zapalila se za svadbenih, blagdanskih ili vršidbenih gozbi, zapravo dugo suspregnuta želja da se konačno u tim tako rijetkim zgodama čovjek poštenoslatina 2 najede i napije. Koliko sjećanja naših kazivača sežu, seljaku u Slavoniji nikada nije bilo lako. Radio je danonoćno, a ono malo dijelio je s brojnim dušama u obitelji i nije se baš imao prilike udebljati. O tome nam svjedoče uski okovratnici i orukavlja nošnji tih izrađenih i sitnih ljudi u koja bi danas rijetko tko od nas mogao stati.

O, da, pitamo se mi poslije toliko terena, poslije toliko životnih priča negdašnjeg sela, poslije toliko otkrivenih jednostavnih i priprostih jela, kako li je samo to Slavonija stekla reputaciju nezasitnosti i obilja, posebice u mesu? Sve nam se čini da je tu sliku u svijet poslao gdje koji prolaznik, putnik namjernik, nenamjerni gost. Uvijek su ga lijepo dočekali, počastili, nisu dozvolili da mu tanjur ni trenutak ostane prazan, pripremili su mu sve ono najfinije što ni sami nisu jeli, što se u Slavoniji čuvalo – samo za goste. Taj mentalitet dočekivanja gostiju širom otvorene pušnice i podruma, duboko se uvukao u naše gene, da čak i danas čuvamo najbolje za nadane ili nenadane goste. Pitamo se oprezno, je li ta plemenita starodrevna navika obilnog ugošćavanja, u ovom suvremenom materijaliziranom svijetu postala kamen spoticanja slavonskom turizmu? Može li Muzej u loncu ispraviti predrasude o medu i mlijeku u potocima, otkrivajući tom gostu da će samo ovdje, ako naravno urazumimo Slavonce da svoju gastro baštinu već jednom promišljeno brendiraju, uz obilan obrok po razumnoj cijeni, dobiti i nepodijeljenu domaćinovu čast i poštovanje?

slatina 3Vijugavom i dobrom cestom gazimo preko Papuka, ususret novoj priči o skromnoj, izdržljivoj i darežljivoj Slavoniji. U Zavičajnom muzeju Slatine čeka nas naša draga kolegica Dragica Šuvak i njen tek nedavno otvoreni stalni muzejski postav. Put iz Požege opet nas vodi preko klanca kojim su u davnini haračili hajduci Maksima Bojanića. Debela hladovina usjeka uz Brzaju izmjenjuje se s dramatičnim prirodnim ekstazama Parka prirode Pauk, tragovima demona prošlih ratova i truda ljudi da ih što prije zaborave. Prolazimo kraj velebno obnovljene voćinske golubice, gotičkog Marijanskog svetišta, iščupanog iz temelja 1944., pa opet 1991. godine i čini nam se kao da među šumovitim brdima čujemo zapjevavanje pučkih pjesmama hodočasnika koji su se još od 15. stoljeća pješačeći slijevali sa svih strana u ovo srce Papuka u potrazi za sigurnim i utješnim zagrljajem Gospe Voćinske.

Veselimo se jer smo konačno uhvatili našu Dragicu da nam organizira snimanje dva jela s njenog slatinskog područja za zajedničku izložbu svih muzeja istočne Hrvatske pod nazivom Muzeji u loncu. Dragica, rođena Zagrepčanka, primjer je zauzetosti i predanosti radu. Primjer je muzejske strpljivosti, muzejske upornosti i muzejskog uspjeha. Cijeli svoj radni vijek je posvetila stvaranju i razvoju slatinskog muzeja u kojemu je ona, uz kolegu joj Dragana Bačmagu, simpatičnog i ispod srebrnog brka uvijek nasmijanog muzejskog tehnslatina 4ičara, jedina kustosica. Uz brojne izložbe i knjige obradila je ona svu građu, registrirala sve zbirke i uspjela dobiti za muzej prestižnu zgradu, predivnu markantnu uglovnicu u središtu Slatine, znanu kao „stara škola“, adaptirati je i ove godine otvoriti stalni postav, spomen sobu Domovinskom ratu i sve prateće sadržaje koje većina muzeja sanja imati.

Vodi nas skromna Dragica kroz svoje muzejske vilajete, a mi uzbuđeni, otvorenih usta klizimo kroz prostor uz stalno zaustavljanje, radujući se postignućima kolega preko brda. I sada Dragica ima puno posla, ne ispušta uzde iz ruku, kaže, toliko još toga treba napraviti. Jasno nam je zašto smo ju jedva uhvatili za naš projekt. U maniri prave domaćice, ali i vrhunske organizatorice, Dragica je svoje kazivačice Mariju Kenjerić, Anu Dvojak, Marijanu Herbaj i Nedjeljku Grgić dovela u muzej, štoviše, u novu muzejsku kuhinjicu. Natiskali smo se svi oko Dragičinog štednjaka, naših reflektora, fotoaparata i diktafona, pokušavajući dokučiti nama nerazumljivu ljubav bošporaša prema bošporu, neraskidivo poštovanje ovih naših podravskih Slavonaca prema jednostavnim, prostim posnim jelima poput rezanaca na žufi.slatina 5

Nije to sve, Dragica je pozvala i svoje suradnike iz Industrijsko-obrtničke škole, Turističke zajednice, Radio Slatine i novinare. Ovdje, u Slatini svi su isprepleteni jedni s drugima. Da nije tako, ne bi uspjela muzej dovesti do ove razine bez snažne podrške ljudi u svim sporama njihove zajednice. Time ova naša jela koja počinju mirisati s novog muzejskog štednjaka dobivaju još dublji smisao.

Raspričali smo se s vrijednim ženicama sve u šesnaest, uspoređujemo prehrambene tradicijske navike sela naših kazivačica, Sopja, Vaške i Čađavice, pred nama se otkriva čudesan svijet jednostavnosti. Skromni mesni blagdani, još skromniji mesni četvrtak i nedjelja i, najskromnije svakodnevlje, pokrpano domišljato jednostavnim ali zasitnim jelima dugih postova.

Majke su uspješno djeci krpale praznine od obroka do obroka pečenom mrkvom i sušenim voćem, jer kruha i pekmeza svaki puta kad bi se kome prohtjelo jesti baš i nije bilo. Bake su pak vodile računa za nedjeljnih objeda da uvijek drugo dijete dobije bolji komad mladine ili živine.slatina 6

Dizanice od žufe, gumboci ili trganci, piškuri ili šufnudli, šterc, povalo, pa od starog kruha popecanke na vodi i na bijelom luku, prnajve maščenke – pohani kruh, popara, rezanci zapečeni s grahom, kiseli kumperi, beli i žuti žganci, fleklice s kupusom, makvići – tijesto s makom, valjuški na graovoj čorbi, juha za ptičice od heljde, trenci ili ruljenci, pogača sa skuhanim sušenim voćem, rezanci na žufi. Dušu za ova jednostavna, a osobito posna jela, često je davala mesirača, odnosno njezino čarobno sjemenje koje su prepekli, istucali u možđaru, protresli u rešetu odvajajući žufu – smrvljene sjemenke od ljuske i kuhali ih dodavajući jednostavne široke rezance. I eto ti rezanci na žufi, jelo koje je nosilo korizmu i advent!

Možete li zamisliti veselje velikih i teških poljskih poslova kada je reduša donosila na njivu zatopljeno meso, kobasicu i čvarke od ona dva skromna bravca koja su se u zimu klala za smok? Ili one mesne četvrtke kojima je glavni obrok bila varijanta dinstanog mesa zatopljenog u masti uz temfane krumpire ili sezonsko varivo. Sva radost i jednostavnost sažeta je u uskliku „Mesa iz mašće i luka iz bašće!“. Kome još treba više?

Ako se tome doda šunka koja se čuvala i kuhala za Uskrs, pijetao za pokladni utorak, guska za vršidbu, Svisvete i Martinje, prase za pokoju svadbu, to vam je po prilici bilo sve ovdašnje slavonsko mesno obilje, dijeljeno dakako na brojne duše. Čovjek bi pomislio da su im se ti jednostavni svakodnevni objedi složeni od svega nekoliko namirnica ogadili, omrznuli, ali ne, ovdje i danas, zamislite čak i novije generacije, gaje silnu odanost prema ovim skromnim okusima. Nije onda ni čudna vezanost ovdašnjih ljudi za bošpor u recimo, nedjeljnim doručcima, zbog kojih sami sebe nazivaju bošporašima.

U ovom dijelu Zapadne Slavonije, primijetili ste sami, snažno, kao prsti lijeve i desne ruke u čvrstom stisku, isprepletene su uz ostale srednjeeuropske, mađarske, podravske i autohtone slavonske prehrambene navike. Etimologija naziva bošpor, začuđujućeg jednostavnog jela, vodi nas do borspora, mađarske riječi za juhu od bijelog luka ili zapapreni sos. Da se u našim krajevima ovo jelo udomaćilo davno, svjedoči nam Belostenac označavajući kiselu juhu s bijelim lukom već u 17. stoljeću kao “horvatsku jestvinu“ u svom Gazofilaciju ili latinsko-ilirsko hrvatskoj riznici riječi. Uzbuđuje nas pomisao da smo spomen na ovo jelo zatekli i kod požeških književnika Josipa Eugena Tomića i Vilima Korajca koji u svojim djelima opisuju „paprenu kiselicu na rasolu“ kao tradicionalni i učinkovit lijek protiv jednako tako tradicionalnih mamurluka od čuvenih obrednih opijanja, kako zagvozdskih pintaških plemića, tako i požeških purgera, a jednom se bošpor, zahvaljujući novoj kuharici našao na stolu i našem požeškom gradonačelniku Cirakiju.

slatina 7Uče nas naše kazivačice da je ovdje jednako omiljen i crveni i bijeli bošpor, štoviše, daju nam naslutiti da je češći crveni, a da se ovaj bijeli od rasola od kiselog kupusa i bijelog luka, zapravo pravi samo kad nema soka od rajčice. No, prema našim pisanim izvorima, skloni smo zaključiti da je stariji i originalniji ipak ovaj bijeli s češnjakom. Bošpor, koji nije niti čorba, niti sos, jede se uglavnom samo uz udrobljeni kruh, ili kako nalaže logika razmišljanja naših bošporaša, ako se zatekne komadić pečene gusje džigerice, koja kobasičica ili komad mesa iz mašće, svakako neće biti na odmet.

Današnji recept:

- rezanci na žufi

- bijeli bošpor

- crveni bošpor

 

Joomla Templates by Joomla51.com