Newsletter

captcha 

'Potrgani' korizmeni ručak sela Požeštine

T1Korizma je na selu nekako došla u pravo vrijeme da se meso poslije pokladne neumjerenosti stavi pod ključ i prištedi malo za naporne sezonske poslove u polju. Ovih četrdeset posnih i bezmesnih dana, kuhanu uskrsnu šunku, učinit će najslađim jelom na svijetu!

Ne ulazeći u pojašnjavanje etimologije korizme i značenja biblijskog broja četrdeset (40 dana potopa, 40 dana lutanja izraelskog naroda pustinjom, 40 dana Kristove kušnje u pustinji...), to se preduskrsno vrijeme pročišćavanja, obraćenja i pokore, posebno na selu oduvijek zrcalilo u brojnim navikama i običajima. U korizmi nema slavlja, kirvaja i ženidbi, nosi se nekićeno, skromnije ruho, te se čisti po kući, avliji i štali. No nekako u prošlosti, čini se, korizma se kao odricanje najviše proživljavala kroz hranu, odnosno post i nemrs, ili kako kaže naš čika Ivo Čakalić, opisujući sela svoje mladosti na sjevernoj strani Požeške kotline početkom 20. stoljeća u 'Starinskim pobožnostima', 'post – kripost'! A to drastično odricanje od hrane počinjalo je već na samu Čistu srijedu ribanjem masnog posuđa u lukšiji.

T2Katolička crkva u korizmi je propisivala pravila posta i nemrsa koja su se vremenom mijenjala. Još krajem 19. stoljeća tijekom priprave za Uskrs nalagao se svakodnevni strogi post (samo se u jednom obroku dnevno smjelo do sita najesti) i nemrs (ne jedenje mesa) srijedom, petkom i subotom.

Pred Drugi svjetski rat, zakon o postu više nije branio jaja, mlijeko, mliječne proizvode i začine s mašću, a nemrs je bio propisan samo za Pepelnicu (Čistu srijedu), Veliki petak i prijepodne Velike subote. Unatoč tome, Ivo Franić Požežanin u svom desetodnevnom istraživanju požeškog kraja 1936. godine, u 'Etnografskim zabilješkama iz sreza Slavonsko Požeškoga' potvrđuje da se kroz korizmu strogo posti, a u srijedu, petak i subotu posti se bijelo, odnosno ne jedu se jaja, maslac, milijeko i sir. Ostale dane su mastili (začinjali jela s masti), ali nisu jeli mesa, osim samo u nedjelju. Za razliku od starih vremena, naglašava Franić, kada tijekom cijele korizme ljudi nisu okusili niti mesa, niti masnoće životinjskog porijekla. 

To potvrđuje i Fridrich W. Taube 1777. godine. Putujući po Slavoniji i Srijemu spominje stroga pravila Pravoslavne crkve sa 4 velika godišnja posta u trajanju do pola godine u kojima se ne smiju jesti jaja, mlijeko, maslac, sočivo, kruh i rakija. Iako su radi toga, u strahu od neučinkovitosti, vojne vlasti seljacima u službi Vojne krajine izdale dopuštenje da u vrijeme korizme jedu meso, ovi su ih ignorirali pod prijetnjom batina.

Kakav je bio svakodnevni četrdesetodnevni meni seljaka opisuje Mijat Stojanović u svojoj knjizi 'Slike iz života hrvatskog naroda po Slavoniji i Srijemu', iz 1881. godine:

„Od Čiste sriede do Uskrsa ne jede se ni trunka mrsna smoka. Reduša kuha grah, kupus začinjen bundevskim sjemenom, stučenim i skuhanim, taranu i kašu, ošap (kalotine), krumpir, sočivo, leću, prekuhanicu, kiselicu, rasol s valjušci, trgance i rezance s makom, lokšice (juvkice) sa mliečem bundevskoga sjemena. Osim toga jedu i luk, rotkvu, žgance (palentu) mliekom zalivene, sirenje, sir, jaja, voće, med, gibanicu sa maslom i sirom, cicvaru, poparu, papulu, pekmez, račanke pečene, krumpir kuvan i pečen, misirače, dublek dinje, kokice ili pucavice, kuhan kukuruz, suhu ribu, suhi sir, rezance posute utrenim na trenici sa suhim sirom,..... Jaja, sir, maslo, mlijeko, skoup, sir i drugi tako nazvani bieli smok jedu se samo praznikom i nedjeljom, a inače poste strogo i od toga.“

T3Ivo Čakalić, spominje da su stariji ljudi, naviknuti na one stare stroge propise, tijekom cijele korizme koristili posebne tanjure i zdjele da bi se sačuvali od bilog kakvog doticaja s masnoćama. Kad bi se tko ispovjedio, do Uskrsa više ne bi jeo jaja, niti kakvo mliječno jelo. Oni posebno pobožni, od Velikog četvrtka i zavezivanja zvona, pa sve do odvezivanja u Veliku subotu poslije podne nisu baš ništa jeli. Koliki je to bio napor, samo možemo zamisliti, posebno za onoga tko je, dakako, pješice iz svog sela polazio još u noći, da bi rano ujutro stigao na Križni put požeške Kalvarije podno brda Sokolovca! Štoviše, spominje on i posnu večeru na Veliku subotu, koja se danas posve izobičajila. Kako god uzmemo, mnogi su prvi puta objedovali tek na Uskrs i to blagoslovljeno jelo pri dolasku iz crkve, pa bilo to i u podne.

Zar je onda za čuditi se što su na Uskrs rano ujutro pojurili u kolima na ranu misu u župnu crkvu s jelima za posvetu, utrkujući se pri povratku do kuće? Iako je značenje te vesternske jurnjave bilo preneseno, jer tko se prvi vrati kući taj će prvi toga ljeta i vršiti, nama se čini da je glavni razlog u hitanju bio uskršnji stol pun blagoslovljenog mesa. Jer u kolima se nije vozila samo šunka, jaja i pereci, velika pogača ukrašena 'civima', nego i suho meso, tabla slanine, sušene kobasice i cijela pečenka s jabukom u ustima!

Ali do Uskrsa je trebalo doći, dan po dan, obrok po obrok, post po post, nemrs po nemrs!

T4Mnoga od posnih jela poznata su našim kazivačima po selima Požeštine, jer su se potpomognuta nestašicom pripremala i izvan korizme sve do prije Drugog svjetskog rata. Mi smo odlučili ponovno iskoristiti dobru volju i vrijedne ruke osamdesettrogodišnje bake Marije Budiselić iz Bankovaca, te za potrebe etnološkog dokumentiranja i našeg Muzejskog lonca pripremiti barem jedan mali dio neiscrpnog repertoara nemrsnih korizmenih jela.

Upravo je začudno što se sve može napraviti od malo brašna i vode! Mijenjajući omjere sastojaka, načine pripreme i termičke obrade, od ove dvije namirnice možete napraviti taranu, trgance, lokšu, štrudl......  Ako još k tome dodate malo masti, luka, jaja, sira, mlijeka, oraha, ili bundeve, kombinacijama nikad kraja!

Koliko stoljetne muke i mudrosti u smišljanju inačica i suvrstica jednostavnih korizmenih jela! Proljeće je došlo, treba pohitati poraditi sve vanjske poslove po dvorištu, bostanu, štali, jer razbuđena priroda ne čeka!  I zato, iako nemrsni, obroci trebaju biti zasitni i prije svega brzo napravljeni.

T5I tako baka Marija, časkom, od brašna i malo vode, uz dodatak soli 'zakujiva' tri  kvrge tijesta. Od jedne će napraviti trgance za čorbu, od druge trgance sa sirom, a od treće juku za lokšu s orasima. U loncu već vrije voda za trgance koje na brzinu trga od razvaljanih i izrezanih ploški tijesta. Tijesto se mora ravnomjerno skuhati, pa je vrlo bitno pri tom poslu biti brz. Nekada, sjeća se baka Marija, u zadruzi Rodić u kojoj je odrasla, tijesto su u vodu trgale istovremeno tri žene. Svako je dijete u toj velikoj obitelji, da bi slađe pokusalo čorbu u kojoj se zapravo kuhalo tijesto za glavno jelo, dobivalo i po jedan mali kuhani perec. 

Dok treću razvaljanu juku baka Marija baca na plotnu 'špareta' kojega je dida Mato s drvima stalno održavao vrućim, trganci su već skuhani. Spretnim rukama, jedan dio cijedi u 'šerpinju' i miješa sa svježim kravljim sirom, a drugi dio ostavlja u loncu za čorbu kojoj T6dodaje usitnjeni crveni luk prepržen na masti i poškropljen mljevenom crvenom paprikom. Uto je gotova i juka za lokšu, koju baka Marija onako vruću i suhu lomi na komadiće, omekšava toplom slatkom vodom, posipa mljevenim orasima i medom od šećerne repe. U nepunih pola sata na stolu se puši predjelo, glavno jelo i desert, pa ručak poslije kratke molitve može početi!

Mi, gradska djeca čiji su se roditelji tek doselili prije pola stoljeća iz okolnih sela u Požegu u potrazi za boljim životom, moram priznati, nismo vjerovali u ovaj brzi, natrgani, seoski fast food ručak. Ali kad smo prvu žlicu stavili u usta, nestale su sve predrasude. Miris i okus jednostavnosti, naša je osjetila nasitio do slijedećeg dana.

 

Sastojci i priprema današnjih recepata:

- čorba s trgancima

- trganci sa sirom

- lokša s orasima

Joomla Templates by Joomla51.com