Newsletter

captcha 

          ili 'ubit' se jeduć'!

grah 1Potraga za jelima koja su se nekada pravila u Požegi i Požeštini, dovela nas je do još jedne čile osamdesetčetverogodišnjakinje, bake Danice Gotić, koja i danas živi u 'najzdravijoj' požeškoj ulici – Jagodnjaku.

 

 

 

grah 2Onaj opjevani klanac Požeške gore, kroz koji su protjerani Turci iz Požege prema Savi, sada je jedan od najromantičnijih ulaza u grad. Ako promašite sići s autoputa kod Nove Gradiške, produžite do Nove Kapele, skrenite lijevo, pa preko Donjeg i Srednjeg Lipovca, priuštite si laganu vožnju vijugavom cestom kroz gustu hladovinu. Stići ćete do Crkvenih i Gradskih Vrhovaca, odakle ćete se grah 3neprimjetno spustiti niz Požešku ili Babju goru do južnih vrata Požege – Jagodnjaka. Jagodnjak je nekada davno bio na glasu kao omiljeno gradsko izletište, prepuno mirišljavog bilja, šumskih jagoda i gljiva, kamo su građani sa svojim obiteljima obavezno odlazili na Mladi Uskrs. Danas, tom sada naseljenom ulicom, po preporuci liječnika šetaju mnogi radi zdravlja, koristeći blagodati vječitog propuha, koji svježi, mirisni zrak iz tjesnaca donosi do samog trga Svetog Trojstva u srcu grada. Na desnoj strani ulice, kao da se penje u brdo, čije šume posustaju u borbi s vinogradima, baš pod nekadašnjim vinogradom Časnih sestara, smjestila se kućica bake Danice Gotić.

Baka Danica Gotić, koju mnogi pamte po njenom vedrom karakteru, britkom jeziku i šalama, pušačkom altu, te dugogodišnjem članstvu u Gradskom pjevačkom društvu „Vijenac“, dodala je našem Muzejskom loncu još jedan vrlo važan začin – priču o teškom, skromnom, ali veselom životu jedne požeške radničke obitelji. Naučila nas je uz asistenciju svoje unuke Danijele, kako se nekada čuvalo meso kada nije bilo hladnjaka, kako se pravi 'čušpajz' ili 'špinat' od kopriva i dakako, čuveni grah sa ričetom.

Sjećate se naše prošle priče o paštetama i majonezama za poslovne partnere i o ljepotici, jedinici Bianki, kćeri vlasnika požeške Ljevaonice, Fleissiga. U isto to vrijeme, na drugom kraju grada, u potpuno drugom okruženju i prilikama rasla je također ljepotica igrah 4 jedinica Danica, kćerka zvečevačkog radnika, noćobdije Šajnovića. Ove dvije djevojke, iako svega nekoliko godina razlike, u ovom malom gradu nisu se nikada srele, jer su ih putevi, kako to već biva u životnim pričama, poveli na različite strane. No obje se, u dubokoj starosti koju izvrsno nose, s nostalgijom sjećaju životnih prilika i neprilika, s ljubavlju pričaju o svom gradu iz vremena njihovog djetinjstva i običajima toga doba. Bilo je to vrijeme posljednjih prvomajskih majpana – visokih grabova odsjećenih noću u gajevima iznad vrtova,  predjutro iskićenih i tajno postavljenih za plotove dragana.

Istodobno s Ljevaonicom, 1921. godine, startala je i tvornica jakih alkoholnih pića - voćne rakije, vinjaka i domaćeg brandya, Stock cognac Medicinal, današnje Zvečevo.

Gotovo 250 godina ranije, davne 1782. godine budimpeštanski prirodoznanstvnici Piller i Miterpacher primjetili su da od voćnjaka, točnije šljivika u cijeloj Požeškoj županiji dolazi veći prihod nego li od najbolje obrađenih vinograda. Još je sredinom 18. stoljeća pedesetak godina poslije oslobađanja od Turaka, vlastelin grof Janković u ovom zapuštenom dijelu Slavonije počeo saditi plemenite voćke uz glavne putove. Europski putopisac Fridrich Wilhelm von Taube, začudio se kuriozitetu da seljaci u požeškom kraju gnoj ne voze na njive, nego pod šljive! Ne uzalud, jer se već tada šljivovica uz duhan izvozila u Njemačku, Tursku, Mađarsku i Italiju. Sjajna, stoljetna podloga za požeški Stock!

grah 5cSredinom 30-tih godina 20. stoljeća, zahvaljujući švicarskoj tvrtki Nestle koja Stocku nudi ugovor o najmu postrojenja za proizvodnju čokolade i bombona, te poslovnoj pronicljivosti, Požega postaje grad čokolade. Poslije Drugog svjetskog rata Stock mijenja naziv u Zvečevo, zadužujući generacije koje slijede s prepoznatljivim mliječnim čokoladama Braco i Seka, čoladama od riže Mikado, elegantnim čokoladnim barovima Kavalir, punjenim čokoladama Volim te i Samo ti, dakle cijelim nizom popularnih čokoladnih slastica koje su obilježile mnoga djetinjstva i popratile mnoge izjave ljubavi. Tadašnja djeca Zvečevo će pamtiti i po prefinim marmeladama, domaćice po Corida rumu, mlijeku i kakau u prahu, te čokoladi za kuhanje. Muškoj klijenteli, Zvečevo je preneseno značenje za kvalitetnu žesticu - Pelinkovac, Jubilarni Brandy, Barun, te posebno Vinjak Trenk koji je imao čast objediniti kvalitetu plemenite kapljice trsova zlane doline i spretno oživljenu legendu o vlastelinu Požeštine, barunu Franji Trenku. Štoviše, prema dizajnu pakovanja i etikete ovog vrhunskog zvečevačkog pića nastale su i prepoznatljive uniforme istoimene gradske limene glazbe.

Cijelo to vrijeme, o Zvečevu, o tograh 6j tvornici koja devedeset godina hrani mnoge požeške obitelji, ovisila je i naša baka Danica. Prvo preko oca Pave Šajnovića, koji je cijeli svoj radni vijek proveo u Zvečevu u Odjelu za konjak, pred kraj kao noćobdija, pa onda preko muža, čokolad-majstora Đuke Gotića.

O ne, to nije bio jednostavan život, nikako. Iako je svaki mjesec bio osiguran, dinar se pažljivo okretao. Živjeći skromno, pazilo se na hranu. Priča baka Danica da se bogme u životu najela žganaca, krumpira i ajnprenčorbe.

Pomoglo im je što su imali svoje dvije koze, s čijim su mlijekom pomagali siromašnijem susjedstvu. Ulje se kupovalo samo za salatu, pretakajući se u trgovini iz velikih limenih kanti pomoću 'šeflenke' i lijevka u boce od pola litre. Meso se jelo dva puta tjedno, četvrtkom i nedjeljom, nekad od svoje živadi, ponekad od mesara koji su na pijacu sjekli svježe meso i to ono najjeftinije, ali najčešće od domaće dimljene svinjetine. Ostali dani u tjednu prolazili su s kakvim sezonskim čušpajzom, velikim izborom jela od brašna, vrlo sličnima onima na selu, te raznolikim juhama koje su nedjeljom nazivali juhe, a običnim danom čorbe. Kolači su se pekli samo nedjeljom i blagdanima i to 'germtajzi'  od one kupovne germe rezane žicom, za dinar ili dva, umotane u bijeli papir. Od krušnog kvasa pravili su kruh kojega su, za razliku od ostalih u gradu, pekli sami u krušnoj peći. Skromni život, zapravo im je učinio uslugu, tjerajući ih da dodatak prehrani pronalaze u zdravoj prirodi – koprivama, radičima, vinogradarskim salatama, gljivama, jagodama i divljem hmelju od kojega su pravili pivo!

grah 7U tjednoj prehrani jedne radničke obitelji, koja je izborom i načinom spravljanja jela nesvjesno koketirala sa selom, sa strpljenjem i veseljem čekala se nedjelja, ali još više četvrtak. Jer dok su se nedjeljom jele skromne količine pohanog ili pečenog mesa, četvrtkom su se pravile velike količine graha sa suhim rebarcima, pojačane tijestom ili ričetom.

Zašto je jedno obično jelo postalo posebno, a opet sinonim radničke jednostavnosti kojom se u prenesenom značenju svake godine na radničkim zborovima proslavlja internacionalni praznik rada, postalo nam je jasno gledajući baku Danicu kako sa žarom i ljubavlju prenosi na svoju unuku Danijelu i na nas svoje male tajne spravljanja graha s ričetom.

Konačno, pod dojmom ove jednostavne priče, gladni od posla, kušajući ga, gotovo da smo shvatili što znači ono njeno 'Ubit' se jeduć!'.


Sastojci i priprema današnjih recepata:

- grah s ričetom

- koprive na mlijeku

- svježe meso

Joomla Templates by Joomla51.com