Newsletter

captcha 

 tarana 1       'Kad se kosi, nek' se mrsi, kres jaje u kiselicu!'

Vrijeme je početka sve težih poljoprivrednih poslova. Poslije duge i preduge zime, Božića i poklada, sijela, čijala i prela, tijekom kojih su zaboravljene sve muke i odricanja prošle godine, a već pomalo ispraznile zalihe i ove godine, stigla je nova sezona poljoprivrednih poslova.

Polja su poorana, posljednja brazda ili doronca proslavljena malo boljom večerom od pržene šunke i krumpira za ukućane. Već su i polja posijana i bostani zasađeni, dani su sve duži za posao, noći sve kraće za spavanje i ašikovanje. Proljetne kiše i svibanjsko sunce razbujali su, hvala Bogu, livade, pa trava niče kao luda.

Vrijeme je za prvu kosidbu. Okuplja gazda, dan-dva prije, sve muške u družini kadre nositi kosu, sve susjede, najjače momke u selu. Umivaju se hladnom vodom iz bunara da se razbude, pašu vodire i provjeravaju bruseve. Nakovane i naoštrene kose slažu u kola, ako je livada dalje, ili, ako je bliže, s kosama na ramenima kreću prašnjavim putem, obraslim travom, u cik zore, da s prvim suncem već budu na livadama. Nije im teško, iako nisu fruštukali. Štoviše, pjevaju, čuje ih se do drugog sela. Čak su i slavuji zanijemili. Novi je dan.

tarana 2Ne, nije ovo bio opis kakvog romantičnog zapisivača narodnog blaga krajem 19. stoljeća. A, bogme niti sinopsis za video uradak lokalnog kulturno umjetničkog društva koje obnavlja zaboravljene običaje. Ova slika bila je uvod u našu priču, o slasnoj i masnoj tarani, jelu umornih i ogladnjelih seljaka.

Nekada je, kada se sve radilo ručno, jedan od najtežih poslova uz žetvu, svakako bila kosidba. Svaki je kućegazda vodio računa da njegova zadruga ima dovoljno livada s kojih je barem dva puta godišnje kosio travu, kako bi osigurao dovoljno sijena i otave za potrebe svoje stoke. U vrijeme dok još nije bilo strojeva, seljak se oslanjao isključivo na snagu svojih mišića i pomoć suseljana. Solidarno su se odazivali jedan drugome kao uzovnici u običaju zvanom moba.

tarana 3aVelike livade kosile su se uz pomoć vrlo jednostavnog alata, željezne, naoštrene kose nataknute na drveni držak. Počinjalo se rano ujutro, prije sunca, jer se najbolje kosila rosna trava, ali i zbog same prirode ovog fizički zahtjevnog posla koji nije podnosio sunce u glavu. Na livadi, kosci bi, poredani jedan do drugoga u liniju, ravnomjernim zamasima (otkosima), korak po korak sjekli travu. Ispred njih je kosio kosbaša, onaj koji je prvi stigao tog jutra na livadu, i taj je dan bio poput genarala svojoj vojsci kosaca. Prema običaju, cijelog je dana imao neograničenu vlast nad svima ostalima, što god je rekao, imalo se ispuniti, on je tarana 4odobravao kad će se odmarati uz jelo. Kao vođa, obnašao je najodgovorniji zadatak, zadavao je tempo otkosa. Radi lakšeg držanja ritma s kosbašom, obavezno se pjevalo, i to one dugačke epske pjesme, o herojskim pothvatima kraljevića Marka, poput: „Pije vino Kraljeviću Marko; a kad pije zašto i ne pjeva? Ta kako će jadan zapjevati, zapjevati nuz tri gorke rane? Prva mu je na srdašcu rana, što no ga je ostavila ljuba, druga mu je na srdašcu rana, štono mu se potupila sablja, a treća je na srdašcu rana, štono nema nigdje nikog svoga....“  Pri svakom novom stihu koji je počinjao s „Oj, „Ej“ ili „Hoj“, kosci su složno zamahivali novi otkos trave.

Možemo zamisliti, ovu gotovo nadnaravnu sliku, u kojoj desetak muškaraca, u svitanje u bijeloj poslenoj nošnji, poravnanih u frontu s kosbašom na čelu kao u kakvom ljutom bolju, u istom ritmu zamahuju kosama napredujući korak po korak, u taktu složne pjesme iz gromkih grla koja odjekuje okolnim gajevima i poljima. Nakon nekog vremena kada su se kose potupile, košnja bi na trenutak stala, svaki bi kosac vadio brus iz svog vodira (posebno ukrašene futrole izdubljene u drvetu, napunjene vodom u kojoj se nosio brusni kamen) i oštrio svoju kosu. Za to vrijeme, kakav dječak, koji će do godine, možda i sam nositi kosu na ramenu, trčao je od jednog do drugog kosca s hladnom rakijom u tikvi, koja je jedina, slažu se svi naši kazivači, učinkovito gasila žeđ.

I tako sve od 4 do 7 sati, kada je korak postajao sve teži, pjesma sve sporija, kosci sve gladniji, umorniji i omamljeniji od vrućine, zapare rose koja je je nestajala pred suncem, i rakije koja je nestajala pred koscima. I evo, stiže i ona! Poput ukazanja, u jutarnjoj izmaglici približava se s košarom na glavi, s testijom u jednoj, a kanticom u drugoj ruci. Od kuće su poslali redušu s doručkom!

Luka Ivić Oriovčanin opisujući kosidbu, posebno se osvrće na brojne obroke i bogata jela. U hrani se štedjelo samo kad su radili sami ukućani, ali kad su pomagali uzovnici komšije, obroci su bili česti i obilni. U sedam sati se zarutkovalo sira, kruha i rakije, oko deset se ručalo čorbe, govedine, zelja, kisele čorbe i pečenke, u dva sata su užinali isto, samo bi još dodali pite i kolača, nakon pet sati su lovrali pečenku i pitu, a navečer kad bi se vratili s polja, večerali su kod gazde u kući isto što su na polju užinali, dakle, čorbe, govedine, zelja, kisele čorbe, pečenke, pite i kolača.

tarana 5aNo, između dva svjetska rata, u vrijeme sjećanja naših kazivača, kada više nije bilo velikih mobi, jela su bila puno skromnija. Reduša je izabrala mjesto uz potok, u hladovini kakve lipe, bagrema ili bazge, prostrla stolnjak, i iz košare povadila doručak. Nekada su to bila jaja na slanini, nekada kuhani krumpiri preliveni kajmakom i prženom slaninom uz dodatak stucane crvene paprke,  a najčešće kakva osvježavajuća kisela čorba i masna tarana.

Masna tarana ili kako je u jednom podpapučkom dijelu Požeštine, oko sela Biškupaca zovu masni omač, zasitno je jelo puno ugljikohidrata koje se pravilo gotovo u svakoj kući. Brzo, zasitno, jeftino i fino!

Kako su rizanci ili rezanci pravljeni od jaja, kada je reduša imala malo više vremena, čuvani za nedjeljne mesne čorbe ili kakav blagdan, za svaki dan pravila se utrta tarana. Jednostavno, da ne može biti jednostavnije, od 6 - 7 kilograma brašna i malo vode, samo uz pomoć dlanova i prstiju! Dakle, grudice koje su nastale kada se brašno pomiješalo s vodom, taru se dlanom o dlan, usitnjavajući prstima do sitnih, jednoličnih kuglica. Kada je posao gotov, grudice se prosiju na krupnije sito i stave sušiti na velike bijele stolnjake, ili plahte rasprostrte po dvorištu, ili pred kućom kraj puta da se suši na suncu. Djeca, jureći se okolo naokolo u igri, pazila su da ih ne pozobaju kokoši. Kada bi tarana bila posve suha, spremali su je u platnene vreće, ćupove ili drvene škrinjice do upotrebe.

Mislili smo da je jednostavno, dok nismo s našom bakom Marijom Budiselić, jedno terensko jutro u Bankovcima i sami pokušali napraviti taranu, pa skoro odustali. Ipak, to je posao za koji trebaju vješte ruke i puno strpljenja! Ali dok nam je dida Mato pričao sjećanje na svoje kosidbe u mladosti, tarana je bila gotova, više zahvaljujući baki Mariji, nego nama.

tarana 6I ne samo to! Od već osušene tarane, samo za Muzej u loncu, baka Marija nam je napravila masnu taranu, baš kakva se nekada pravila u bogatoj zadruzi Rodića u kojoj je odrasla. U kipućoj slanoj vodi skuhala je taranu, dodala joj zafrig od masti, brašna i stucane crvene paprike, koja je najključniji dio ovoga jela. Presudna je bila količina masti, na kojoj se, ako je ikako bilo moguće, nije smjelo štedjeti. Dužina onog zvuka kada se vruća mast u zapršci spaja s vodom skuhane tarane, jamčila je kvalitetu ovog jela. Ako se čuo dugi cvrrrrrrrrrrrrrrrrrk, tarana je opravdala svoje ime. No, da bi jelo bilo još zasitnije, na dno posude iz koje će se jesti, slagali su se komadi starog kruha, preko kojega se tarana presula. Nakon nekog vremena, kada je kruh 'popio' tekućinu da je žlica mogla stajati, masna tarana se mogla jesti.

Kisela čorba, jednako je jednostavna kao i masna tarana. Malo vode i jedinog začina koji joj je davao kiseo, osvježavajući tek – rasola (tekućine u kojoj se kiselio kupus), prstohvat stucane paprike, soli i na kraju ulja od bundevinog sjemena za potrebnu masnoću. U ta skromna vremena, što veći kolobari od bučinog ulja, te razbijeno jaje u čorbi umjesto tarane ili kruha, bilo je znak imućnosti, pa hajdemo se usuditi reći, rastrošnosti.

tarana 7Kao nesvjesno sjećanje na vremena stotinjak godina prije koja opisuje župnik Luka, početkom 19. stoljeća, kada se tih dana kosidbe klalo i varilo kao da su svatovi, kosci iz družine bake Marije, objesno su govorili jedući kiselicu s nalupanim jajima: „Kres, jaje u kiselicu, kad se kosi, nek' se mrsi!“.

Generacije poslije Drugog svjetskog rata, obvikle na bolji standard u jelu, koji je potpuno istisnuo ova skromna i zasitna jela, zbrajajući sve češće minuse na svojim karticama, i slušajući prijetnje o recesijama i slomovima svjetskih gospodarstava, nemaju se čega bojati. Oni prije nas, preživjeli su stoljeća na jednostavnim jelima. Doista nam neće ništa biti, ako im se i mi ponekad vratimo, dakako, s puno manje masti, koju, ruku na srce, nemamo gdje niti potrošiti.


Sastojci i priprema današnjih recepata:

- masna tarana

- tarana na mlijeku

- čorba kiselica

Joomla Templates by Joomla51.com