Newsletter

captcha 

mm1Biti domaćica u gradu nekada nije bila mala stvar, štoviše, za razliku od danas, taj se posao smatrao časnim. Spremiti dobru zimnicu, skuhati ukusan ručak, ispeči kolač za kojim neće ostati niti mrvica, i to sve bez današnjih znanja i pomagala, nije bilo niti nimalo lako. Majstorije kuhanja, održavanja doma prenosila su se stoljetnom tradicijom s majke na kćer. Majka koja je bila uspješnija u tom transferu znanja i vještina, svoju je kćer mogla udati u bolje ruke. Jer konačno, svaki se muškarac priželjkivao oženiti spretnom budućom domaćicom. Kako inače tumačiti zidnjake koji su iz sjevernih krajeva Europe (Nizozemske) između dva svj. rata došli i do nas? Popularne 'kuharice' bile su zidni ukrasi na kojima su kao podsjetnici vezene poruke muževa ženama, poput onih 'Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori!', 'Kuharice, zlato moje, tebe hvali jelo tvoje', Čista kuća, dobro jelo, to je vrijedne kuharice djelo', ili 'Vjerna ljubav i lijep dom, to mi leži na srcu mom'.

Na selu su domaćice izrastale iz redova zadružnih reduša koje su se u obavljanju kućnih poslova izmjenjivale po strogo ustaljenom redu. Kako su imale puno obaveza (od brige za domaće životinje, do brige za zadružnu djecu), svakodnevnim objedima i kolačima nisu mogle pridavati veliku pažnju, pa je seoska kuhinja po današnjim standardima bila vrlo primitivna. Osim toga pripremanje jela bilo je ograničeno skromnim mogućnostima, jer se vodilo računa kako sa što jednostavnijim namirnicama nasititi što više članova za teški rad. Suvremenija i kvalitetnija kuhinja polako je ulazila u seoska domaćinstva zahvaljujući onim sretnicama koje su imale prilike služiti u gradu ili na župnim dvorovima.

mm2aU jednom času, dvadesetih godina 20. stoljeća, dakle poslije Prvog svjetskog rata koji je načeo globalnu promjenu svijesti i na selu i u gradu, sazrela je potreba da se djevojke prije osnivanja vlastitih domaćinstava pod stručnom paskom časnih sestara školovanih u austrijskom Brucku, obuče u suvremenim temeljnim gospodarsko domaćinskim znanjima. Takvu inicijaticu, pod vodstvom č.s. Tekle Delač predvodile su Časne sestre milosrdnice Svetog Vinka Paulskog, otvarajući prvu Domaćinsku školu u Lovrenčini 1925. godine. Tri godine poslije, kao druga takva u Hrvatskoj, osniva se ona u Požegi.

Bio je to vrhunac prosvjetnog djelovanja Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, koja je nauci djevojčica i djevojaka u Požegi bila posvećena od  davne 1862. godine. Iako su u Požegi, još krajem 18. stoljeća, uz dječake u Dječačkoj školi na nastavi mogle sudjelovati i djevojčice, na inicijativu Marije Kušević, supruge Svetozara Kuševića, a uz veliku potporu Gradskog poglavarstva, u Požegu su s potrebom osnivanja Niže djevojačke škole pozvane Časne sestre, reda sv. Vinka Paulskog.

mm3aNastavu u tri odjeljenja u početku su održavale u trošnoj zgradi bivšeg svratišta i gostionice kod Kamenitih vrata. Kako je kapacitet škole rastao, 1876. godine osnivanjem Više djevojačke škole (danas od 5. do 8. razreda osnovne škole), časne sestre milosrednice svoju su prosvjetnu djelatnost preselile u obnovljenu zgradu stare Gimnazije koju im je poklonio Grad kada je otvorena nova zgrada Gimnazije. Cijeneći ovakav dar, časne su odmah proširile djelovanje, pa je za djevojke koje nisu iz grada 1880. godine osnovan konvikt, odnosno odgajalište. Dvanaest godina kasnije, broj odjeljenja raste, kao i broj učenica, pa časne 1902. godine zgotovljavaju suvremenu školsku zgradu u neposrednom susjedstvu, kapelicom povezanu konviktom i samostanom. Djeluju multikonfesionalno, uz katolički vjeronauk, održavan je i 'grčko istočni, izrealitički i evangelistički', a osnovana knjižnica svake godine biva sve bogatija.

Tijekom cijele školske godine održavane su impresivne izložbe ručnih radova i slikarija učenica, još impresivnije predstave sa bogatom ručno izrađenim rekvizitima, scenografijom i kostimografijom, kao i atraktivni gimnastički sletovi. Sve te aktivnosti koje su imale za pokazati sustav vrijednosti časnih sestara milosrdnica, visoki nivo kreativnosti ove škole, bile su građanima od neprocjenjivog značenja, jer su upotpunjavale onovremene kulturne potrebe Požege. Ne zaboravimo da je upravo prva izložba građe budućeg požeškog muzeja, upriličena baš u prostorijama časnih sestara. Samim djevojkama horizonte su širile dobro pripremljene ekskurzije i izleti po cijeloj Hrvatskoj, Sloveniji, te Bosni i Hercegovini.

Osnivanjem suvremenog Zabavišta 1928. godine, pripojenog upravi Djevojačke škole, također na traženje Grada, pedagoški Zavod časnih sestara milosrdnica u Požegi se kompletirao, a djevojčice i dječaci predškolci Požege dobili su konačno mjesto sigurnog i stručnog boravka.

mm4Iste godine prostrani vrt i voćnjak, odmah uz njihov kompleks, suvremeno uređena staja i svinjci, vinograd, polja i livade, moderno opremljena kuhinja, vizionarskoj predstojnici Tekli Delač u jeku svjetske gospodarske krize, učinile su savršenim prostorom za osnivanje Gospodarsko domaćinske škole. Uz naporan praktični rad, djevojke su se stručno obučavale i kroz 15 predmeta, od vjeronauka, hrvatskog jezika, računstva, poljske privrede, fizike, preko kemije, zemljopisa, povijesti, higijene, nauke o domaćoj ekonomiji, domaćeg gospodarstva, do ženskog ručnog rada, krasopisa, crtanja i pijevanja. Što je to značilo za djevojke, posebno one sa sela, možemo samo zamisliti! Krajem svake godine sudjelovale su sa svojim uradcima i doprinosom na svim aktivnostima Djevojačke građanske škole (od izložbi preko gimnastički sletova do predstava). Požeške novine tih godina pune su pohvalnih izvještaja prosvjetnih savjetnika koji su svjedočili uspješnim završnim ispitima Domaćinske škole.

Ne samo to, one su pomagale u kuhinji novopokrenute školske pučke kuhinje, koju su časne mudro otvorile u vrijeme gospodarske krize za siromašnu djecu Požege kojih je ponekad na ručku, osobiti zimi, znalo biti i pedesetoro! Zahvaljujući karitativnoj djelatnosti koju su njegovale časne, djevojke su izložbene primjerke odjeće poklanjale potrebnima, a prodajom ručnih radova nabavljale su učila za nastavu, na najbolji način dokazujući geslo svog osnivača Sv. Vinka Paulskog „Gdje vlada kršćanska ljubav, tamo je i Božji samostan!“

Njihovo predano vizionarsko prosvjetno djelovanje uokvireno je u savršeno isplaniranu i uređenu gospodarsku konstrukciju vođenu čvrstom rukom poglavarica koje su se izmjenjivale, uz konstantu svesrdnu pomoć Grada Požege koji je od osnutka podržavao školu plaćama nastavnica, materijalnim troškovima, ogrijevom, povremenom nabavom učila i knjiga.

Na žalost, poslijeratno ludilo novog totalitarnog režima, u svega nekoliko dopisa, 1945. godine, preko noći je pomelo osamdesettrogodišnji prosvjetni rad časnih sestara milosrdnica u Požegi. Ne samo da im je zabranjen pedagoški rad, oduzeta većina imovine, ukinuta pučka kuhinja, nego su otjerane iz Zavoda za stare i nemoćne, te gradske bolnice u kojoj su zauzeto radile od 1873. godine.

Ideološki odbačene, prepuštene same sebi, časne sestre zatvaraju se u zidove samostana, nekadašnjeg Zavoda koji je još do nedavno brujio životom Požege, tražeći način kako da gospodarski prežive. Na drugoj strani grada, na imanju Valerovac, vlastitim snagama usavršavaju malo gospodarstvo, a od 1965. godine u samostanu drže školu sa svoje aspirantice. Iza 'zatvorenih vrata', podalje od očiju šire javnosti, u okviru svog poslanja, bave se se sakristanskim, katehetskim, karitativnim radom, sviranjem orgulja, vođenjem crkvenog zbora, domaćinstava po župama, održavaju privatne instrukcije iz stranih jezika i klavira, a tek sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća u potrazi za poslom, ponovno počinju raditi u požeškoj bolnici.

mm5Tragajući za prokušanim receptom dobre zimnice koje su od časnih u svoje domove prenijele mnoge mlade polaznice Domaćinske škole prije sedamdesetak godina, zatekli smo ih u užurbanoj pripremi proslave 150 godina njihovog boravka u Požegi. Ipak na našu molbu izašle su nam (kao ustalom uvijek i svima) srdačno u susret i u samostanskoj kuhinji, pod budnim okom predstojnice č. s. Antonije  Brežnjak i sigurnom rukom č. s. Veronike Vlašić, nastala je jedinstvena mirišljava marmelada od mrkve. To je ona vrsta slatke zimnice koja će vas, ma da ste najveći nevježa u kuhanju, svojim uspjehom ohrabriti u vašim daljnjim nastojanjima. Možda ju je upravo zbog toga, mlada polaznica Domaćinske škole, Mira Matić u svojoj čudesnoj kuharici – slikovnici, tako pomno zapisala.

I konačno, ovom slasnom marmeladom, savršenom za sitne božićne kolačiće ili zajedničku zimsku večeru uz vrući čaj, svoje ćete najbliže nahraniti nadasve zdravim namirnicama – kraljicom mrkvom i kraljem limunom, bez kemijskih dodataka.

Eh, da! Nikako Vas ne smijemo zaboraviti pozvati na izložbu „150 godina djelovanja sestara milosrdnica u Požegi“ od 15. do 21. rujna ove godine u predvorju Dvorane svete Terezije Avilske u Požegi (bivši Central kino), u okviru službenog programa proslave. Za one koji su nam predaleko, evo malo bogate atmosfere koja je Požegom, zahvaljujućim ovoj predanoj Družbi, vladala 30-tih godna prošlog stoljeća.


Današnji recept:

- marmelada od mrkve

Joomla Templates by Joomla51.com