Newsletter

captcha 

ili jesen stigla, bundevo mojaturkinja 001!

Sjećate se naših prvih rekonstruiranih tradicijskih jela Požeštine, gotovo prije godinu dana? Među prvima je bio štrudl od repe, kojega nam je časkom savila baka Marija iz Bankovaca, dok smo s didom Matom u kotlu na dvorištu kuhali med od repe. E, ali tada nismo imali vremena za pravljenje pravih jufki ili kora, pa smo posegnuli za onima, koje Požežanke, otkad ih više ne prave same,  nazivaju domaćim, a kupuju ih od korarice s požeškog pijaca.

A kako je ovo vrijeme posljednjeg sakupljanja blaga s njiva, koje se od magle više i ne vide, vrijeme bundeva, buča ili misirača, zamolili smo našu baku Mariju da nam smota štrudl od slatke bundeve turkinje, ali ovaj puta od pravih, rukom rađenih kora.

Bundeve bilo koje vrste, bile su omiljene u prošlosti požeških sela. Piller i Mitterpacher, koji su krstarili Požeštinom krajem 18. stoljeća, svrstavali su ih u omiljeno povrće seljaka. Od onih su namirnica, poput kupusa koji je zakiseljen 'nosio' seljačku prehranu zimi. Bundeve su seljaci gulili, rezali na duge tanke listiće, te ih kiselili ili sušili na suncu. Do današnjih dana, kupus je kao zimnica preživio, ali bundeve, bilo one ukiseljene, bilo sušene, začudo i na žalost, nisu. Zapravo, vrlo neobično, ako uzmemo u obzir da su se još zadržale u kuhinjama naših baka pečene, kuhane, kao kaše, variva i kolači. No, krenimo redom.

turkinja 002Bundeve, dublek dinje, morkinje, račanke ili misirače sadile su se po nekoliko vriježa u bostanima,  a u poljima na veliko, za stoku. Kako im je bilo potreban oslonac za penjanje, najčešće su se kao i grah sadile u troredu uz kukuruz.  Onako tuste i obilne, u siromašnim vremenima bile su nenadomjestiv dio prehrane velikih obiteljskih zadruga. Uz prženo brašno gotovo jedine za othranjivanje dojenčadi i male djece. Pečene u kori, uz dodatak kajmaka, lagana hrana starcima. Kuhane uz dodatak obilne zaprške od brašna i masti, te kajmaka, savršeno osvježenje za zamornih ljetnih poslova na polju. A savijene u jednostavnom tankom vučenom tijestu – izvrsna poslastica za sve.

Da žene na selu nekad nisu imale vremena sofisticirati svoja jela, nego su ih pravile uvijek na najjednostavniji način, govori nam i podatak gospodina Jove Lukića. On je jedan od onih zaljubljenika u svoj kraj koji je na vrijeme, još davnih 70-tih godina prošlog stoljeća, na magnetofon snimao svoju majku Dragicu i njene vršnjake, kako bi zauvjek zabilježio dio prošlosti arhaičnih Šušnjara, sela u brdovitoj, zapadnoj strani požeškog kotla. Detalji o životu u zadruzi Lukić iz Šušnjara dragocjeni su izvor saznanja o posnoj i domišljatoj prehrani stanovništva pravoslavne vjere, poput jagle, žganaca s rasolom i hrenom ili šljivošem, niza obrednih kruhova, gibanice s rižom i korama pečenima na plotni.....

Bundeve su tako u družini Lukića pravili oduvjek na najjednostavniji način – pečene u pećnici. Jovina je baka znala od misirača za stoku izabrati onu koja je bila dobra, pa bi ju prepolovljenu ispekla u rerni, meso izdubila i začinila s kajmakom, a kalote od kore sačuvala za spremanje sjemenja. Ovakav način spravljanja, bome se  nije promjenio od Pilera i Mitterpachera.

turkinja 003Preživjeli oblik ove nadasve jednostavne pripreme bundeva sačuvao se opet kod stanovništva katoličke vjere, u selima Požeštine, u slatkoj bundevi turkinji koja se pekla u pećnici na Badnjak. Zanimljivo je, razmišljamo, kako su se najstarija jela kao i arhaični oblici pripreme, poput peretaca za Uskrs ili lokše i pečene turkinje za Božić, do danas sačuvala, sigurno ušuškana uz tradicionalne svece.

No, bundeve su se, u nedostatku jabuka, znale uz malo šećera, cimeta ili klinčića ribati i u štrudlu. Posebno su bile zahvalne turkinje čija se slatkoća potiče pečenjem, pa su bile savršena zamjena šećeru za kojega na selu do druge polovice 20. stoljeća, nikada nije bilo novaca. Kupovao se u seoskim trgovinama pakiran po dostupnih 25 dekagrama kao najveća delikatesa.

Baš zanimljivo! Nekada je neimaština tjerala ljude da smišljaju prirodnu i jednostavnu  zamjenu nedostupnom šećeru, poput sušenog voća i meda od repe, a danas  je obratno, a opet isto.  Prividno nas obilje tjera da lako dostupne, kemijskim nadomjecima 'nabildane' slatkiše, skrivamo od djece i sebe samih, okrečući se ponovo prirodnim izvorima.

Omiljene bundeve hranile su i stoku i ljude, svojom zrelom bojom podsjećajući na zlatne carske kočije ili onako okrugle i debele, na bogate i poželjne obline cura koje tada još nisu marile za celulit. Koliko ćemo ih samo puta spomenutii u našem Muzeju u loncu, i to ne samo zbog podatnog mesa, nego i koštica koje u sebi kriju crnu, masnu, dragocjenu tekućinu - bundevino ulje.

Listajući kuharice starih Požežanki, pokušavamo otkriti zašto u njima, za razliku od pita sa prhkim tijestom, nedostaju recepti za štrudl koji je bio tako omiljena slastica na selu. Ipak, gradonačelnik, književnik i sladokusac Ciraki, na samom razmeđu stoljeća vodeći evidenciju svakodnevnih obroka svoje obitelji, često spominje lemon štrudl, kupusni štrudl, štrudl s vrhnjem, štrudl od trešanja, jabučni štrudl, sirni štrudl, pa čak i štrudl od čvaraka.

Ne treba ruku u vatru staviti da su se kore za sve te štrudle pravile na jednak način. Iz jednog recepta na njemačkom jeziku s kraja 19. stoljeća kojega je Emerika pl. Kraljević, teta slikara Miroslava Kraljevića dobila u miraz, saznajemo da zapravo u kore za štrudl od limuna ide čak 8 jaja i 15 dkg šećera, sok i korica od jednog limuna i samo jedna žlica brašna. Tek kad se kore od ovih sastojaka nakon 45 munuta miješanja rukom razvuku, stavlja se nadjev po želji.

turkinja 004Daleko od ovakvih gospodskih štrudlova je onaj koji je nama baka Marija zamjesila, razvukla, svila i ispekla, sjećajući se svog djetinjstva u zadruzi Rodić. Rodićevi su bili sve, samo ne siromašni. Šesnaest duša u vrijeme njena djetinjstva s djedom Martinom kao kućegazdom, poslije 1. svjetskog rata sagradilo je novu kuću povezanu preko kijera s velikom štalom - konjaricom i govedaricom. Kroz lijepi ukrašeni 'boltani' ajnfort ulazilo se u prostrano dvorište s bunarom, kod kojega su se ljudi prali poslije polja, a prije ulaska u kuću i s velikom krušnom peći za 20 kruhova. U drugom dvorištu, čak 10 metara dugačak valov ispred koca za svinje, iza štala golema kamara slame, kakve nije bilo u selu, u bostanu pčelinjak... Za post se jelo maslo, govedina za juhu se kupovala u Požegi. Red, rad i disciplina svih članova družine Rodića, ali i osjećaj skromne imućnosti, tako rijetke između dva svjetska rata na požeškom selu.

Razvlači baka Marija kore, razvlači, obilazi stol i prstima prisiljava tijesto da se utanji, da bude fino, prozirno i glatko kao gospodske firange. Sipa u njih slatko zlato, savija ih i masti, ne bi li se onako vruće stopile s ustima. Kad su pečene, dodaje bogati domaći kajmak na koji će se zalijepiti onaj na kraju posuti štaub, koji kao da izaziva snijeg kojega se nekada davno po Bankovcima, jedva prtilo.

Napomena: Baka Marija nije mogla odrediti normativ namirnica za izradu kora, jer osjećaj za količinu, kaže ona, morate steći, 'pod prstima' sami.

 

Današnji recept:

- štrudl s bundevom turkinjom



Joomla Templates by Joomla51.com