Newsletter

captcha 

ili zašto Slavonija ima dva srca

cvarak 1Svaka stranica kuharice iskopane iz kakve ladice starog stola ili kredenca, ispisana marnim rukopisom domaćice i mrljama od česte upotrebe, priča jedinstvenu i neponovljivu priču o obitelji kojoj je ugađala zapisanim jelima. Iako vremešna, izlomljena, i na nekim stranicama izblijedjela do nečitljivosti, u njoj još naziremo miris starih začina, naslućujemo duh vremena u kojemu su ljudi uživali u jelu.

Uz recepte jela, kuharice su pune neprimjetnih znakova, koji, pažljivo čitani otkrivaju čitav jedan prošli svijet svakodnevice i posebnih dana, osobnost domaćice, te međusobnih obiteljskih i susjedskih odnosa. Bilo bi pretenciozno i možda malo neozbiljno od Muzeja u loncu da poleti na krilima mašte u traženju odgovora zašto je neka domaćica svoju kuharicu pisala nalivperom, a druga olovkom, ili kako se životni ciklusi i prekretnice mogu iščitavati po vrstama upisivanih jela, a međusobni odnosi prema imenu susjede ili rođakinje kod koje je jelo prvi puta kušano, a recept prepisan uz njeno ime u zagradi kraj naslova.

cvarak 2No, i onima nemaštovitima, nekoliko zanimljivih kuharica stare požeške obitelji Jakšić, ispisivanih različitim rukopisom, mogle bi štošta ispričati o djeliću Požege između Grabrika i sinagoge, preko puta Staroga grada i nekadašnjih nedjeljnih promenada. Danas, na žalost, ni promenadama, niti grabovoj šumici, kao ni sinagogi nema traga. Tek pokoji grabić ispred Sportske dvorane Grabrik u sjećanje na debelu hladovinu nekadašnjeg gostioničkog vrta, ploča na kući na mjestu gdje je bila bogomolja brojnih požeških Židova. O da, i još uvijek onovremeni romantični ulaz na brdo usred grada, vijugave i među stare kestene skrivene puteljke šetališta, gdje je Gradska glazba svirala koračnice i šlagere nedjeljom prijepodne.

Eh, da, tog sve bljeđeg daha stare Požege u dvorištu kuće Jakšićevih, udahnuo je i jedan mršavi petogodišnjcvarak 3i djevojčurak, ni ne sluteći da će ju možda upravo ti mirisi, okusi i zvukovi stare Požege nagnati da jednoga dana studira povijest.... Sjeća se današnja ravnateljica požeškog Gradskog muzeja, Mirjana Šperanda, djelića slika svog djetinjstva u vremenu, kada je poslije Drugog svjetskog rata njenoj obitelji po službenoj dužnosti oca na kratko vrijeme dopala, za novi životni prostor, dvorišna zgrada imućne obitelji Jakšić.

Iako se tih pedesetih godina novo vrijeme naviještalo po nestašici u trgovinama, stubokom promijenjenoj političkoj situaciji i dodijeljenim stanarima, Jakšićevi su nastojali živjeti predratnim ritmom. Po svemu različite, dvije obitelji, u jednom vremenskom tjesnacu, povezalo je ne samo dvorište, praktične žene, nego i bezazleno dječje sjećanje koje svako iz svoje perspektive dijele djeca jednog apotekara i jednog čuvara reda i mira. 

cvarak 4S divljenjem se mala Mira doticala ogromnih pletenih stolica u dvorištu pod starom topolom, šutke promatrala starog slugu – Djedu Luku, koji je u velikom haustoru pred kućnim vratima čistio cipele Jakšićevima. Radoznalošću je virila iz dvorišta kroz visoki kuhinjski prozor dok je djevojka s milostivom pripremala objed u kojem su se, u špajzcimeru, i u doba najveće krize izmjenjivala barem tri jela. A kako i ne bi, kada su Jakšićevi svoje bogatstvo hranili sveprisutnom rukom i organizacijom savršenog domaćinstva matrone Slave, marnim radom u velikom vrtu, voćnjaku, vinogradu i cijelom gospodarstvu.

Sjeća se Mira strašnog, mračnog i velikog podruma, prepletenog mirisa znojnih bačava i ušuškanih jabuka, brojnih vrata koja su povezivala velike sobe do ulice sa starinskim namještajem, i veeelikim klavirom na kojemu se za Božić gizdala, do stropa bogato okićena jelka. Bogu hvala, da djeca u svojoj jednostavnosti i pametni ljudi u svojoj praktičnosti ne priznaju klasne razlike, koje se vremenom kao relativan pojam, ionako mijenjaju. Male Ličanke Vrzićke ravnopravno su sudjelovale u dječjim igrama Jakšićevih u improviziranim kazališnim predstavama i akrobatskim točkama. Uvježbavali su ih zajedno za požešku gospodu i susjede Tanayeve, Milkovićeve, Grujićeve, Balogove i sve one dobronamjernike koji su u saletlu voćnjaka redovitim poslijepodnevnim sijelima obilazili tada već starog i bolesnog gopodara Frana Jakšića, nekadašnjeg ravnatelja Prve požeške štedionice, preko puta. Požeško djetinjstvo, baš poput onog Zlate Kolarić Kišur u „Stazama moga djetinjstva“.

cvarak 4aOdonda su prošla desetljeća, a uglavnom sačuvna arhitektura ulice koja od glavnog trga nudi izlaz na zapadno predgrađe, Prva požeška štedionica, Škola časnih sestara Milosrdnica, začudna Grujićeva ružičasta vila, niske katnice s malim prozorima, i visoke prizemnice s velikim prozorima, među kojima je i ona Jakšićevih (projektanata Fleissiga i Hribara), svojim ritmom i skladom još uvijek zadivljuju.

Jednako tako šarmiraju i stare kuharice kuće u kojoj nitko više ne živi, jer su se djeca, Dubravka, Vlasta i Milko raspršila na sve strane, ali složno i nostalgično, osobno i preko svoje djece čuvaju ostatke svoga djetinjstva. Sastaju se često u kući koja ponovo oživi za njihovih dolazaka, dok Mirjana, sudionica u zajedničkim dječjim naganjivanjima po vrtu i voćnjaku, sada, gle čuda, profesionalno brine o povijesti grada.

Našli smo u kuharicama Jakšićevih recepte za smrčke s jajima, prženi volovski jezik, kuhanu teleću i praseću glavu, lijek za jačanje od svježih jaja, limuna i konjaka, donatell tortu od gospođe Spitzer, pivo od gospodina Mište,  kina vino od kupina, žuti i crveni kitnkes, sapun od lužnog kamena i od sode. Onu najstariju, pisala je stara gospođa Slava rođena Lacković, koja se početkom 20. stoljeća iz Slavonskog Broda udala u Požegu za mladog i naočitog požeškog pravnika Frana Jakšića.

cvarak 5Nekako, dok se baš u ovo vrijeme njeguje stari običaj svinjokolje, koji Bogu hvala, kao ni kiseli kupus, do dana današnjeg još nije izumro, razmišljamo o nekadašnjim debelim gicama, poput autohtone slavonske svinje – gice fajferice od koje je bilo puuuuno hrskavih čvaraka. I dok ih danas ovako naivni plaćamo, ako ih uopće nađemo, suhim zlatom kako bi ih našoj djeci pokušali približiti zalogajem ili dva, oni prije nas pametniji, ne samo da su u toj delikatesi uživali za večeru, nego su izmišljali prefina jela poput pogačica sa čvarcima ili  famozne paštete od čvaraka koju smo pronašli u jednoj od Jakšićevih kuharica.

Ako niste znali, Slavonija ima dva srca, Požegu i Đakovo, te mnoštvo vrijednih ljudi poput Renate i Dubravka Knežević i njihovih kuhara Renate i Slavka iz đakovačkog 'Sokaka'. Tragajući za svojom prepoznatljivošću na tragu slavonske posebnosti, gastro ekipa đakovačkog restorana 'Sokak' osmislila je jedinstvenu poslasticu, sjajno predjelo, zanimljiv gastrosuvenir, originalan podsjetnik na Slavoniju – svoju paštetu od čvaraka, sličnu onoj požeškoj, zaboravljenoj među scvarak 6tranicama kuharica obiteji Jakšić.

Zahvaljujući Zajednici turističkih vodiča Slavonije i Baranje i gospodinu Mrkonjiću, poslije Đakova i Osijeka,  od 7. prosinca u izložbi požeškog muzeja 'Baš se nekad dobro jelo' i degustaciji 15 staropožeških jela uz somelijerski trening možete uživati u 'Vinariji Josić' u Zmajevcu. I dok Vas dan poslije zovu u obližnji Karanac na baranjski Čvarakfest, vjerujemo da ste na paštetu od čvaraka, koju inače zanimljivo pakiranu uz komad domaćeg kruha i slanine, dašćicu, škljocu, te glavicu luka možete ponijeti i kući, u đakovačkom 'Sokaku' uvijek dobro došli. Štoviše, samo za Muzej u loncu pokazali su nam kako je to oni rade:

 

Današnji recept:

- pašteta od čvaraka

Joomla Templates by Joomla51.com